Naša najveća snaga je da funkcioniramo kao obitelj, da smo svi podređeni istom cilju

Massimo Piutti rođen je u Puli, cijeli svoj životni i radni vijek proveo je u Balama. U Balama je rođen, odrastao i ondje sebe vidi u budućnosti.

„Nasreću, imao sam priliku naći adekvatan posao u Balama, na dva koraka od kuće, te svoje poslovne i razvojne ambicije graditi u sredini gdje se najbolje osjećam i koju volim. Sebe vidim kao dobru osobu, radišnu, spremnu pomoći kad zatreba, ali ne bih sam sebe hvalio, najbolje je pitati ljude koji me stvarno poznaju, oni će me najbolje opisati.

Još od malih nogu posebno me zanimala ekonomija, prvenstveno financije. To je i razlog zašto sam upisao srednju ekonomsku školu, iako je većina odlikaša, kao što sam i ja bio, odabrala gimnaziju kao sljedeći korak nakon osnovne škole. Odlučio sam, dakle, upisati srednju ekonomsku talijansku školu u Rovinju, a nakon toga 2007. g. i Ekonomski fakultet u Puli, gdje sam prvo završio tri godine preddiplomskog studija na smjeru „Financije, računovodstvo i revizija“, a nakon toga diplomski studij na smjeru „Financijski management“. Sve sam završio u roku i s odličnim uspjehom.

Tijekom diplomskog studija odradio sam staž u tadašnjem TDR-u (današnji BAT), s obzirom na to da mi je tada bio cilj ondje se zaposliti nakon završetka studija. Spletom okolnosti, nakon završetka studija zaposlio sam se u Mon Perinu. Iskreno, u tom trenutku nisam bio siguran je li to ono što zapravo želim, jer sam svoju karijeru mislio graditi u području financija, a ne turizma, ali na kraju sam ipak odlučio prihvatiti priliku i danas sam sretan radi toga.

Što se mog privatnog života tiče, imam predivnu obitelj, ženu i dvije prekrasne curice, Hanu i Niku, od 7 i 5 godina, koje volim najviše na svijetu. Jako sam vezan i za ostatak obitelji, roditelje, sestru i njezinu obitelj te obožavam provoditi vrijeme s njima. Najveći hobi su mi definitivno nogomet i putovanja. Najviše volim kombinirati to dvoje, odnosno uklopiti neku zanimljivu nogometnu utakmicu u svoja putovanja. Vatreni sam navijač Juventusa i Hrvatske reprezentacije. Volim ih popratiti uživo kad god je to moguće. Volim putovati i čim mi vrijeme to dopusti, otputujem nekamo s obitelji ili s prijateljima na neku utakmicu.

Kako su protekli Vaši počeci u Mon Perinu?
Moji počeci u Mon Perinu bili su sve samo ne lagani. Krenuo sam jako mlad i neiskusan voditi tvrtku s 900 dioničara, na kojoj je baziran rast našega mjesta. Općenito je teško raditi u sredini u kojoj živiš, u kojoj si odrastao, pogotovo kad si tako mlad. U nekim trenucima potrebno je donijeti neke mjere, koje su možda dobre za širu javnost i za društvo, ali možda nisu za pojedinca. Jednostavno, pojedinci će ti to zamjeriti i zaboraviti na sve dobro što si dotad napravio. Možda su to i trenutci koji su mi bili najteži, jer se zamjeriš nekim osobama do kojih ti je stalo ili s kojima si se prethodno družio.

Mon Perin d.d. je društvo koje mladima daje priliku za razvoj, što nije tako čest slučaj kod drugih poslodavaca. Uvijek se sjetim početnih razgovora s g. Cuccurinom, pitao me želim li nastaviti razvijati karijeru u Mon Perinu i rasti zajedno s društvom ili bih radije nastavio u nekoj drugoj većoj kompaniji, koja je već na vrhuncu i u kojoj bih se godinama trebao dokazivati i zalagati da mi se ukaže prilika koju sam ovdje dobio. Posebno me veseli što u tvrtki imamo mlad i perspektivan kadar i što zajedno nastavljamo razvijati jednu jako lijepu i uspješnu priču. Gušt mi je raditi s ovim ljudima.