Mihovil Barančić: Nijedno moje ulaganje nije propalo, ali još nije ni uspjelo – sva životare

Mihovil Barančić jedan je od najaktivnijih poslovnih anđela u Hrvatskoj i suosnivač Zagrebačkog inkubatora poduzetništva (ZIP).

Nakon 15 godina radnog iskustva u financijskom sektoru, gdje je među ostalim poslovima upravljao investicijskim fondovima i brokerskom kućom, odlučio je prije šest godina svoje poslovne veze, znanje, iskustvo i kapital uložiti u pomoć pri pokretanju i razvijanju startup-projekata. Domaću startup scenu, koja zadnjih godina buja, poznaje u dušu, a za Lider govori o njezinim boljkama i potencijalima.

• Prošle su tri godine otkako je osnovan ZIP. Jesu li rezultati u skladu s očekivanjima?

– Mnogo se toga napravilo, ali nismo samo mi na to utjecali nego su se općenito počele događati razne stvari na startup sceni u zadnje dvije-tri godine. ZIP se dosta profesionalizirao, nismo samo inkubator jer nam se veći dio posla odnosi na međunarodnu suradnju, rad s domaćim i stranim institucijama, sponzorima itd. Prije godinu i pol ušli smo u novu fazu i nakon uspješne kampanje crowdinvestinga, u kojoj smo prikupili 68,7 tisuća funti, od inkubatora postali akcelerator. Sada umjesto samo znanja i rada s timovima možemo ulagati i novac i osigurati im neki manji iznos za pokretanje tvrtke. Dosad smo uložili u tri tima - TutoTod, SnapTap i Thorium - koja su se pokazala najbolja u generaciji i spremni smo investirati u još tri. Uložili smo 100-150 tisuća kuna po timu, a još su toliko dobili od države. Još je rano da ocjenjujemo uspješnost tih projekata.

• Koliko je timova dosad prošlo kroz ZIP i što je rezultat? Koliko je tvrtki zaživjelo?

– Prošlo je sedam generacija timova s 49 timova, a osnovano je više od 20 tvrtki, ne samo u Hrvatskoj, nego u SAD-u, Bugarskoj, Mađarskoj itd., ovisno gdje je netko dobio investiciju ili koje je tržište htio otvoriti. Dio ih je odustao ili su našli posao ili rade s istom tvrtkom na drugom projektu, ima različitih priča. Osim ta tri u koja smo mi investirali, investiciju su dobili Greenpie i Colomb.io od bugarskog VC fonda Eleven, Madbarz od mađarskog Traction Tribea, a Tourism4me sada ide u francuski akcelerator 33entrepreneurs. Na godinu primimo između pet i deset timova, a uspješnima se pokažu jedan ili dva. Shvatili smo da radimo pogrešku kada primimo timove koji su u ranoj fazi razvoja nekog proizvoda jer njima ta edukacija od četiri mjeseca nije dovoljna.

• Raste li interes? Jesu li danas projekti raznolikiji?

– Količina prijava nije mnogo veća, i dalje ih je 30 do 50. No kvaliteta i dorađenost projekata povećali su se od lani otkako smo najavili ulaganja. I dalje je dominantan sektor IT i mislim da će tako ostati jer takvi se projekti mogu relativno brzo i jeftino razviti. Imali smo i nekoliko hardverskih projekata i to nas uvijek zaintrigira, ali oni su mnogo kompliciraniji i skuplji. Ako se nešto dobro ne napravi, mora se baciti u smeće, kod softvera je mnogo lakše modificirati proizvod. Hardver je općenito mnogo skuplji jer je razvoj takvih proizvoda dug. Svi će reći da je Mate Rimac brzo razvio svoj električni auto, ali on na tome radi već osam godina i još uvijek nema gotov proizvod nego prototip. Takav proizvod iziskuje mnogo vremena i ozbiljan tim stručnjaka iz raznih područja.

• Što su novi trendovi u svijetu, u kojim se područjima može očekivati bum raznih startup projekata?

– Jedan od glavnih trendova je internet stvari (Internet of Things), to je opet hardver spojen na internet koji nešto radi, ali i takvi projekti traže dosta vremena i novca za razvoj te širok tim ljudi. Očekuje se da će veliki prostor biti u primjeni velikih podataka (Big Data). Mi već danas imamo toliko podataka samo u svom mobitelu, u Zagrebu nas snima 500 kamera itd. Iskorištavanje svih tih podataka bit će sljedeći korak. Tu je, zatim, 'uberizacija', tj. ekonomija dijeljenja. Tu je i trend grupnog financiranja, koji je kod nas relativno nov.

• Imali smo nekoliko uspješnih kampanja crowdfundinga pa i crowdinvestinga, kakva su očekivanja?

– Da, iako je malo kampanja crowdinvestinga, gdje masa ljudi investira u neki projekt. Kod nas bila su samo dva primjera, ZIP i Trillenium Hrvoja Prpića. Ima više razloga, platforma Seedrs nije laka za korištenje, pravila su takva da onaj tko pokreće kampanju mora imati primarni kontakt s investitorima. Crowdfunding ili grupno financiranje odličan je način da se proširi tržište i proda proizvod. I crowdinvesting je dobar način za privlačenje investitora u projekt, ali mnogo ga je teže napraviti.

• Može li grupno financiranje nekako zamijeniti ili premostiti druge izvore financiranja poput fondova?

– Ljudima koji su stavili neki svoj proizvod na crowdfunding-platformu i shvatili da im ide to može olakšati dobivanje investicije od fonda rizičnoga kapitala (venture capital, VC fonda). Fond će lakše dati deset milijuna dolara projektu koji se već dokazao na taj način. S druge strane, bit će teže nagovoriti one koji su na neki način uspjeli i imaju razrađen biznis da uzmu investiciju VC fonda pod njihovim uvjetima. Mislim da je grupno financiranje strašno dobra stvar. U Craneu su nam se često javljali ljudi koji su htjeli uložiti neke manje iznose od tisuću, dvije kuna, ali to nije bilo moguće putem ulaganja poslovnih anđela, a putem grupnog financiranje jest. Naravno, konkurencija je ogromna. Samo na dvije najveće platforme Indiegogu i Kickstarteru ima na tisuće projekata. U Hrvatskoj smo lani imali desetak projekata, a ove će godine biti statistički skok jer je samo Trillenium skupio više od dva milijuna kuna. Za očekivati je da taj trend i kod nas sve više jača. Što se tiče crowdinvestinga, to je već malo kompliciranije jer se i njemu za ulog ne dobije proizvod nego udjel u tvrtki i to je posebno teško napraviti u pravnim sustavima kakav je hrvatski.

• Izgleda da ćemo uskoro ugledati prvi pravi VC fond u Hrvatskoj, važnu kariku koja je dosad nedostajala u financiranju startup-projekata. U pripremi su već neko vrijeme i regionalni i nacionalni fond, kako stvari stoje na terenu?

– Regionalni fond Western Balkans Investment Framework kotrlja se već neko vrijeme, ali jako sporo. U njega su uključene zemlje bivše Jugoslavije bez Slovenije plus Albanija, a u projekte osim iz proračuna tih zemalja ulažu i EU i strani donatori. Društvo za upravljanje fondom, slovenski RSG Capital, izabrano je još 2013. godine. Hrvatska je vlada u lipnju odobrila sudjelovanje u projektu, a ne znam čeka li se još netko. U svakom slučaju, taj fond od 40 milijuna eura trebao bi biti lansiran uskoro. Predviđeno je da ulaže u projekte u tim zemljama, a očekuje se da će glavnina novca otići u Hrvatsku i Srbiju. Kada se napokon pokrene fond, to će biti dobra vijest za naše startup tvrtke. Drugi je nacionalni fond, koji se pokreće u suradnji sa Svjetskom bankom. I ta priča traje već tri, četiri godine jer je uvijek bio problem tko će dati novac. Svi su ministri financija to odbijali. U međuvremenu pojavilo se mnogo domaćih startup tvrtki i shvatilo se da kaskamo i da treba nešto učiniti pa se krenulo s kreditom Svjetske banke. Trenutačno se očekuje objava natječaja za izbor društva za upravljanje fondom, što potom mora odobriti i Svjetska banka itd. Sumnjam da će to biti do kraja godine. No za očekivati je i da taj fond u idućoj godini počne funkcionirati pa bismo tako dogodine trebali imati dva VC fonda.

• To će biti ogromna razlika u odnosu na dosadašnje izvore financiranja koje su startup tvrtke imale na raspolaganju. Hoće li ti fondovi imati dovoljno meta za ulaganja budući da je riječ o većim iznosima?

– Nije jednostavno naći mnogo startup tvrtki u koje bi uložile milijun ili više eura. Mobilne aplikacije nisu ta razina projekata. Nekoliko se godina natežemo oko tih fondova i onda se čudimo da ljudi odlaze vani. No s prvim ulaganjima VC fondova ljudi će vidjeti da se može dobiti ozbiljan novac i pokrenuti ozbiljan projekt i onda će krenuti novi val. U prvoj fazi bit će problema tko će ulagati u tu 'seed' fazu, ali zato je i plan VC fondova da u početku rade i te manje investicije od 100 do 200 tisuća eura i na neki način potaknu ljude da im dođu bliže i pripreme se za veće investicije. Mnogo se stvari treba poklopiti za uspješnu investiciju. Nama je problem i to što krećemo iz male države pa i taj 'proof of concept' može biti kriv i jednostavno je malo tržište i malo kupaca koje možete ciljati. Zato je i logično da startup tvrtke idu vani jer je tamo tržište nemjerljivo razvijenije i ako uspiju doći do toga da ih tržište prepozna odmah mogu imati milijune kupaca.

• Bilo bi dobro da im barem sjedišta i dio razvoja ostanu ovdje.

– To je koncept koji je zaživio i koji nije sporan. Farmeron, Shouthem i slične tvrtke vani imaju prodaju i marketing, a ovdje razvojni centar. Moraju imati prodaju vani da budu bliže tržištu. Na kraju krajeva, Amerikanci vole čuti na telefon Amerikanca. Farmeron, primjerice, u Osijeku i Zagrebu zapošljava 30-ak ljudi, a u SAD-u ih ima sedam, osam.

• Fond rizičnoga kapitala koji se osniva sa Svjetskom bankom, težak 20 milijuna eura, podrazumijeva i privatnu komoponentu u gotovo jednakom omjeru. Tko bi trebao pokriti taj dio?

– Društvo za upravljanje fondom koje će se izabrati na natječaju treba osigurati investitore. Glavni kandidati uvijek su mirovinski fondovi, osiguravajuća društva, velike tvrtke, strane tvrtke... Investitori postoje, ali da je s njima lako, nije.

• Mislite li da će biti interesa s njihove strane?

– Teško je reći, ovisi tko im pristupa i kako se s njima razgovara. Očekujem da se jave strani VC fondovi koji imaju osiguran put do investitora i koji će ovdje otvoriti jedan od svojih fondova koji će biti fokusiran na Hrvatsku. Kod nas taj know-how imaju private equity fondovi, mogući su i neki joint-venturei itd. I ZIP će uskoro objaviti suradnju s jednim regionalnim VC fondom, kojem bi trebao biti nešto kao lokalni skaut.

• Mnogo se velikih stranih tvrtki orijentiralo prema startupovima, ili imaju inkubatore, akceleratore ili ulažu direktno u startup tvrtke. Zašto kod nas najveće kompanije nisu uopće zainteresirane za takva ulaganja i tu scenu? Ni među poslovnim anđelima nema najpoznatijih poduzetničkih imena.

– Ne znam, probali smo ih kontaktirati. Sada su, doduše, neki bivši bankari poput Lukovića i Adrovića počeli ulagati kao poslovni anđeli, ali s većim iznosima od par milijuna eura pa su to više strateški ulagači u pojedine biznise. Pretpostavljam da je to za velike tvrtke i poduzetnika mnogo posla za malo novca. Za tvrtku poput Adris grupe koja raspolaže velikim sredstvima to je kao da mi idemo uložiti pedeset lipa. Ne bi nam se dalo i čak da zaradimo tisuću puta. To su ti razmjeri.

• Zašto ne bi uložili u neke već etablirane tehnološke projekte koji bi s većom investicijom mogli ostvariti potencijalno velik uspjeh?

- Mnoge velike kompanije u prvoj fazi najčešće ne znaju prepoznati takve projekte, a i u početku su ta ulaganja opet premala. Osim toga kod nas je na sceni još uvijek prva generacija poduzetnika koji žele sigurnu zaradu. Za takve poduzetnike nisu rizični projekti. Mislim da bi trebali ulagati u inovativne, startup projekte. Mi kao ZIP, primjerice, imamo suradnju s Agrokorom i radimo zajedno različite projekte. Moguće da će i kod nas u budućnosti biti akceleratora koje osnivaju velike tvrtke jer je to trend vani. Sa stranim je tvrtkama problem što njihove majke često već imaju svoje akceleratore, u koje teško mogu ući hrvatski startupovi.

• Velike hrvatske kompanije najčešće su konglomerati koji se bave raznim djelatnostima, kako to da nitko nije odlučio ulagati u tehnologiju iako je to globalno najpropulzivnije područje?

– Naše su najveće kompanije dosta tradicionalne. Imamo velike sustave koji su dobro složeni, ali nema velike dodane vrijednosti. Ipak, vide se neki pomaci. Surađuje se sve više s fakultetima, ulaže u tehnologiju u vlastitim kompanijama, sljedeći korak bit će takvo što. Kada će to biti, teško je reći.

• Kako idu vaši projekti? Osim u IT, uložili ste i u proizvodnju aronija, likera...

– Dosad sam uložio u sedam projekata više od milijun kuna i idu dosta slabije od očekivanja. Zasad praktički nema povrata. Neke su tvrtke isplaćivale dobit, ali daleko od očekivanja. Očekivao sam da jedna od tih sedam iskoči. U 2011. imao sam šest ulaganja, zajedničko s drugim anđelima u Entrio, Once, zatim samostalno u WhoApi, Aroniju, LikeRi itd. Iz jedne investicije, u Naklikaj.hr, izašli smo. Sve tvrtke u kojima sam prisutna kao ulagač i dalje su aktivne, nijedna nije propala i to je problem.

• Zašto?

– Kod nas nedostaje ambicije u takvim projektima. Većina tih tvrtki ima neke sitne prihode, isplaćuje jednu, dvije plaće i tako to ide. Ja kao investitor od tog nemam ništa, niti imamo dobit za podijeliti, niti smo prodali tvrtku, samo me zovu s novim problemima. Ako nismo napravili ono što smo planirali, trebali bi zaključiti da nismo uspjeli.

• Što su vam najveći ulagački promašaji?

– Prvo sam propustio uložiti u Salespod, sadašnji Repsly. Taman sam se učlanio u Crane, nisam se još ni snašao i oni su došli, Saša Cvetojević odmah je uložio, a ja otad pričam kako sam zakasnio. Iz Naklikaj.hr izašli smo jer nismo dobro procijenili tim koji je vodio taj projekt.

• Je li vas to obeshrabrilo? Planirate li još ulagati?

– Ulažem i dalje, ali malo sam si postrožio kriterije. Treba se s ljudima koji vode neki projekt naći više puta, pričati o svačemu, ne samo o projektu jer ne ovisi taj projekt sam o sebi nego o jako mnogo stvari, ponajprije o ljudima koji rade na njemu.

• ZIP se nametnuo kao institucija koja surađuje s ministarstvima i drugim institucijama na temu razvoja startup poduzetništva. Kako ocjenjujete poticaje i mjere ove vlade, je li suvislija nego prije ili je to i dalje rasipanje novca poreznih obveznika?

– Sada su ti poticaji fokusiraniji. Naša je sugestija bila da se koncentrira na manje tvrtki koje će dobiti konkretniji iznos s kojim mogu napraviti neki iskorak. Te su sugestije poslušane, a u međuvremenu došli su pristupni fondovi. Tu imamo zamjerke jer je premalo novca za tvrtke. Natječaji se provode presporo zbog neefikasne uprave. Jedno je stajalište da ne treba iz proračuna financirati nikoga direktno, ali ako cijeli EU tako funkcionira, pa čak i SAD, koji je dao 500 milijuna dolara Tesli da razvije svoje proizvode, možemo i mi, samo treba koncentrirano upotrebljavati sredstva EU za takve stvari, a ne da s njima još uvijek gradimo vodovode i kanalizacije.