Matija se 20 godina bavio vrhunskim sportom, danas izvozi borovnice. Otkrio nam je tajnu uspjeha

SVE je više mladih poljoprivrednika koji su se, nerijetko bez ikakva iskustva i obiteljske tradicije, upustili u poljoprivrednu proizvodnju, prepoznali su što traži tržište, koriste suvremene tehnologije, udružuju se i rade ozbiljan posao.

Jedan od takvih je Matija Cetinić Frankos, bivši sportaš koji je pokrenuo uzgoj bobičastog voća. Član je zadruge Berry Organica iz Zaprešića, koja trenutno ima osam članova iz različitih dijelova zemlje. Oko 70 posto njihovih nasada čini sibirska borovnica haskap, a uz to uzgajaju kupine, maline, američke borovnice, aronije i ribizle.

Iz sporta u poljoprivredu

Matija je u poljoprivredu krenuo nakon 20 godina vrhunskog sporta. Kao i u mnogim slučajevima, sve je krenulo kao hobi, a pretvorilo se u posao.

“Dvadeset godina bavio sam se veslanjem, studirao na kineziologiji i bio trener. U jednom trenutku mi je bilo dosta toga i uzeo sam pauzu od sporta. Nakon toga se dogodilo da sam od bake naslijedio zemlju i počeo se prvo iz hobija baviti poljoprivredom. Nakon 20 godina bavljenja sportom, moraš se naviknuti na normalan život i onda mi je ta poljoprivreda bila terapija. Malo po malo, sve više toga sam uzgajao, susjedi i vikendaši su počeli kupovati i pomislio sam da bi od toga nešto moglo i biti. To je bio moj ulazak u poljoprivredu”, kaže Matija.

Ekipa iz Berry Organice trenutno ima 60 hektara nasada, njihovi proizvodi prodaju se u trgovinama zdrave hrane diljem zemlje, a na bobičasto voće odlučili su se jer za njihov uzgoj nisu potrebne velike površine zemlje.

“Za uzgoj bobičastog voća odlučio sam se kad sam zbrojio kakvo imam znanje, koliko imam zemlje i kakvu imam mehanizaciju. Da bi se bavio ratarstvom, moraš imati puno zemlje i snažne, velike strojeve, što mi nismo imali, a nismo imali ni novca. Ista priča je i s uzgojem životinja. Na kraju se odlučiš na to hoćeš li uzgajati voće ili povrće. Naše tržište najviše treba svježeg voća i povrća. Čak 90 posto bobičastog voća se uvozi i u tome smo prepoznali našu šansu, pogotovo u ekološkom segmentu jer tržište to traži.

Mi kao zadruga radimo četiri godine, u tom razdoblju podigli smo 60 hektara trajnih nasada, a naše bobičasto voće može se naći u 20 gradova u Hrvatskoj, na policama raznih trgovina koje su specijalizirane za zdravu hranu. Ne radimo s velikim trgovačkim lancima, nego sa specijaliziranim trgovinama ili prodajemo kroz direktnu dostavu. Jedan manji dio ode u preradu. Oko 90 posto prodajemo svježe, a 10 posto preradimo u sokove, džemove i slično”, kaže Matija.

Iako se brojni poljoprivrednici žale na uvoz i traže njegovo ograničavanje, Matija je protiv toga. Smatra da bi se proizvođači trebali udružiti jer bi im to povećalo konkurentnost, ojačalo poziciju i lakše bi pronašli mjesto na tržištu.

Poljoprivrednici moraju shvatiti da se moraju udružiti, ne samo oko nogometa

“Nisam za zabrane uvoza i ako želiš biti konkurentan, moraš naći svoje mjesto na tržištu i put do kupaca, moraš naći način da kupci odaberu tvoj proizvod. Problem je u tome što bi svi u Hrvatskoj proizvodili sve. Mi smo odlučili proizvoditi bobičasto voće i to je naš prolaz na tržište, ali stavili smo sa strane naš ego, naša prijašnja iskustva i dogovorili se da zajedno radimo. To nam omogućava i rezanje troškova i lakše povlačenje EU fondova. Da svatko od nas sam radi, teško bismo uspjeli. Naša politika je da ne pristajemo na damping cijene. Mi dajemo vrhunsku kvalitetu i to ima cijenu. Poljoprivrednici moraju shvatiti da se moraju udružiti, ali neki se boje i imaju prevelik ego. U Hrvatskoj smo ujedinjeni jedino kad je nogometna reprezentacija u finalu. Volio bih da smo i u drugim stvarima složniji, da sjednemo skupa, više razgovaramo i više zajednički nastupamo, naročito mladi poljoprivrednici.

Nitko od nas nije školovan poljoprivrednik, prva smo generacija, dolazimo s jako različitim iskustvima i to nam omogućava da malo drugačije razmišljamo. Kad si školovani poljoprivrednik, onda razmišljaš unutar okvira. Mi razbijamo dogme. Na primjer, dijelimo mehanizaciju. Kolega Stjepan koji živi u Zaprešiću, kolega Ivica koji živi u Samoboru i ja u Donjem Laduču dijelimo traktor, što je za hrvatske pojmove maltene na rubu ludila, ali tako smo si smanjili troškove. Ponekad malo čekaš, ponekad te malo vrijeme muči, ali nije svatko od nas morao nabavljati traktor od 40-50 tisuća eura. To je jako skupa oprema koja 90 posto vremena stoji na parkingu. Radije smo taj novac investirali u podizanje kvalitete nego da svatko od nas ima traktor koji susjedi gledaju. Zadruga nam omogućuje povoljniju nabavu gnojiva, povoljnije certificiranje i gradnju brenda. Što je brend? Znate onaj osjećaj kad popijete dobro pivo pa pogledate koje je marke, ili pojedete dobru čokoladu pa pogledate kako joj je ime. Isto je i s našim bobicama. Želim da kad netko pojede našu bobicu, da se pita tko to proizvodi. To je snaga brenda”, zaključio je Matija.