Matija Kopić: Do 2035. RH bi zbog robotizacije mogla izgubiti 500 do 800 tisuća radnih mjesta

Poznati startup poduzetnik Matija Kopić danas je na svom Facebook profilu objavio podulji status u kojem se osvrće na automatiraciju i robotizaciju koja na velika vrata ulazi u sve aspekte čovjekova života. Što nas čeka? Kako će se Hrvatska i radna mjesta u RH nositi s tim? Kako Vlada pristupa tim izazovima i koja rješenja nude vodeće stranke?

Kopićev status prenosimo u cijelosti:

U sljedećih 10 do 20 godina, čovječanstvo će se suočiti s masovnim valovima nezaposlenosti uslijed ubrzane automatizacije/robotizacije svih aspekata ljudskog djelovanja. Jednostavno rečeno: budućnost se svodi na (koliko-toliko) pametne strojeve, koji će sve više i više poslova odrađivati daleko efikasnije nego što to rade ljudi. Ovakav razvoj će potaknuti duboke društvene potrese s kojima se moramo znati suočiti (transformacija je već počela), a vrijeme za djelovanje je sada. Čeka nas najozbiljnija rekonfiguracija globalnih ekonomskih odnosa uslijed daljnje automatizacije, a nacije koje se budu pozicionarale u toj utrci imaju šansu za opstanak. Karte se iznova miješaju.

U hrvatskom kontekstu, predviđam da ćemo zbog robotizacije i generalne automatizacije/digitalizacije izgubiti između 500 i 800 tisuća radnih mjesta do 2035. godine. Prvi na udaru će biti zaposleni u sektorima tj. poslovima transporta, logistike/distribucije, maloprodaje, proizvodnje, poljoprivrede, građevine, te nekih drugih uslužnih djelatnosti.

Hrvatski javni sektor, prije svega njegov administrativni/birokratski aparat, također je među prvima na udaru. (Ako si to priznamo.) Paradoksalno: tko god ovaj aparat učini efikasnijim (manjim, bržim, digitaliziranim/automatiziranim), vjerojatno će biti zaslužan za opstanak hrvatskog gospodarstva. Još paradoksalnije: pretpostavljam da taj netko, kad-tad, ovaj posao neće odraditi zbog razumijevanja konteksta kojeg opisujem i brige za dobrobit hrvatskog čovjeka, nego zbog silovitih, izvanjskih pritisaka ekonomske rekonfiguracije na europskoj i globalnoj razini. Gledamo u pitanje preživljavanja.

U ovome trenutku, turizam je jedina komponenta hrvatskog gospodarstva koja ima potencijal oduprijeti se oluji koja dolazi – i mislim da će tako i biti. Nasmiješeni ljudi će i dalje biti pogonsko gorivo hospitality industrije – no struktura poslova će se i u ovome sektoru ozbiljno mijenjati.

Potencijalna rješenja ovih budućih izazova, o kojima trebamo diskutirati na nacionalnoj razini, uključuju 1. oporezivanje robota/strojeva koji će istisnuti ljude iz radnog kontingenta, 2. univerzalni temeljni dohodak (UBI), te 3. državno ulaganje u (ponovno) školovanje radnika za poslove novoga stoljeća. Pobornik sam neke kombinacije ovih politika – ali u kontroliranoj, dobro strukturiranoj, balansiranoj izvedbi. Ako se korektno implementiraju, ove politike mogu osigurati nastavak funkcioniranja hrvatske države u turbulentnom stoljeću pred nama. Nažalost, naši nagomilani problemi čine ovaj izazov gotovo nepremostivim.

Hrvatska je kao bolesnik koji (unutar sebe) ima karcinom kojega nitko ne liječi – postoji visoka šansa da pacijent umre, ili da preživljava na rubu smrti. U isto vrijeme, istog tog teškog bolesnika treba brzo pripremiti za niz skorašnjih otvorenih ubodnih rana, koje bi mogle ubrzati smrt pacijenta. Trijaža opasnih svježih rana koje zasigurno dolaze (o kojima sam pisao gore u tekstu) uz liječenje karcinoma (naših starih, strukturnih problema) je izazov koji je pred nama. Isto tako, čvrsto vjerujem da je to naša najveća prilika.

Kako Vlada Republike Hrvatske / Središnji državni ured za razvoj digitalnog društva pristupa navedenim izazovima? Koja rješenja za iste nude naše najveće političke stranke, HDZ – Hrvatska demokratska zajednica, SDP Hrvatske te ostali? Nezavisni stručnjaci, ekonomisti, filozofi?

Za kraj: ekonomija će i dalje biti ljudi – no drugačiji ljudi. Drugačiji državljani Hrvatske. Moramo se mijenjati.