Maske su pale, umjesto Bruxellesa odlučuje Berlin

Njemačka i Angela Merkel vode nas u nešto novo i nepoznato, što bi se moglo nazvati 'kapitalistički privid demokracije'.

Koliko god se to u ovom trenutku činilo sumornim, situacija s Grčkom i Europskom unijom dobra je za Uniju. Nešto što je sada već sasvim jasno ponižavajuće i ubitačno za grčki narod, i što dovodi u pitanje ostanak Alexisa Tsiprasa na vlasti, nažalost je dobro za ostatak Europe. Zašto?

Jer se napokon može reći kako su maske skinute i da se sada vidi ono što je mnogima bilo jasno i prije - bez političke Unije nema niti one monetarne. Bez jasnog plana i vodstva, usmjerenog samo iz jednog centra odlučivanja ideja eurozone nije održiva. Ali kojeg centra, jer on kao da nije u Bruxellesu već malo dalje, u jednoj drugoj prijestolnici - Berlinu. Nakon što se može viknuti "car je gol", ponovo se otvaraju stare "rak rane" Europske unije.

Prva među njima je pitanje programa štednje nametnutoga zemljama juga iz središnjice - i da bude jasno ta središnjica nije Bruxelles već Berlin. Nakon nametnute štednje i daljnjeg ponižavajućeg odricanja Grcima, više nitko ne može osporiti snagu Njemačke i njezino mjesto u Uniji, te činjenicu da odluke donosi Angela Merkel, a ne skup ministara, premijera i tko zna još koga koji lutaju hodnicima birokratske mašinerije zvane "mjesto odlučivanja" u Europskoj uniji.

Prednost korporacijama
I ta spoznaja je dobra, jer igrokaz koji se dosad igrao nije više imao smisla. Taj igrokaz je u svojoj apsurdnosti natjerao milijune Grka da izađu na referendum i da iskreno misle kako suvereno odlučuju o svojoj sudbini. Naime, oni su rekli "ne", ali Berlin je uzviknuo "da" i rezultat se zna. Europa se ponovo pokorila jednoj politici, onoj najmoćnijeg člana. Ekonomska logika je jasna, ali s pozicije demokracije, oblika društva u kojem netko uopće želi živjeti i same kvalitete života - logike nema. Njemačka tvrdoglavost dugročno bi mogla otvoriti Pandorinu kutiju, koja je da ironija bude veća, istu tu kutiju otvorila 30-ih godina prošlog stoljeća.

Poniženi narod, kojem košara puna novca vrijedi više od samog novca obično je put u dikataturu i rat. Nijemci bi to trebali znati, i mnogi od njih i znaju. Ali Angela Merkel i njezin ministar financija Wolfgang Schäuble malo se obaziru na povijest. Ono što bi, naravno, svi građani Europe trebali znati jest da jasno "da" štednji uzviknuto iz Berlina znači očuvanje ekonomske stabilnosti Unije, ali isto tako i potpunu transformaciju političke slike Europe. Jer ako je diktat moguće provoditi iz jednog središta bez obzira na suvereno izabranu vlast i volju naroda - onda se može govoriti o sumraku demokracije kakavu poznajemo. Bez pardona može se zaključiti kako nas Njemačka i Angela Merkel vode u nešto novo i nepoznato - što bi se moglo označiti kao "kapitalistički privid demokracije".

Sustav u kojem je volja naroda samo deklarativna i postaje podređena višem cilju, a to je postizanju ekonomske održivosti, banakarske održivosti, korporacijske održivosti... Puno je u tome i straha koje projecira potrošačko društvo, naviknuto na bankomate i kartice, kult tijela i robe, puno manje na misaone ili duhovne procese. Taj strah iz kojeg proizlazi i teorija doktrine šoka donosi i veliku manjkavost koja dopušta da predstavnici više država bez objave rata, invazije ili nasilja, prisile jednu suverenu državu na "tiho ubojstvo" svojih građana.

Vjerovnici vode igru
I zato su događaji vezani uz Grčku rano upozorenje svim članicama Unije koje to promatraju sa strane, ili čak i podržavaju, što bi ih moglo zadesiti. Jer većina događanja u Grčkoj nije vezana uz lijeni narod, rastrošnosti i slično, već uz činjenicu da u ovom trenutku, (a vjerovatno i nikada) Grčka neće moći platiti svoje dugove, barem ne u cijelosti. Zato ovo i jest vrsta "monetarnog iživljavanja" nad slabijim, ali iživljavanja koje bi se Angeli Merkel moglo razbiti o glavu. Jer nakon što se godinama ponavlja da lijene Grke treba izbaciti iz EU i kako ih svi drugi plaćaju dok oni planduju sada radišnim i šparnim Nijemcima, treba objasniti da se Grke ponovo mora pomoći.

S druge strane, Grcima koji su jasno rekli "ne" treba objasniti da njihova državna imovina ulazi u fond koji vjerovnici kada požele mogu raskomadati, rasprodati i naplatiti se. Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti pobjednik u ovoj političkoj igri. Ekonomski je ona opravdana i razumljiva, ali politički na kraju bi mandat mogli izgubiti i Merkel i Tsipras. Zato što su oboje na određeni način iznevjerili svoje birače - jedan pristankom na štednju, a druga popuštanjem Grcima.