Konkurentnost ovisi o preustroju sustava turističkih zajednica

Turizma nema bez destinacije, a destinacije nema bez proizvoda, jedan je od zaključaka nedavnog predavanja Nevena Ivandića iz Instituta za turizam, institucije koja je ovih dana proslavila 50 godina rada.

Jesu li hrvatske destinacije konkurentne? Jednim dijelom jesu kada već imaju stalnu klijentelu koju očito nešto privlači da troše na našem dijelu Jadrana. No činjenica je da se motivi njihova dolaska prije svega temelje na prirodnim ljepotama, dok s druge strane zakazuje ljudski trud kada se ta priroda i kulturne znamenitosti trebaju dodatno garnirati destinacijskim atrakcijama. Posljedica je prekratka sezona zgusnuta u dva ljetna mjeseca. Kada nestane sunca, nestane i gostiju, jer se u nedostatku kupanja i izležavanja na plaži mogu samo dosađivati.

Konkurentnost kao sposobnost kreiranja jedinstvenog doživljaja pada na ispitu jer čaroliju, jedinstveni doživljaj, kod nas kreiraju sunce i priroda. Zato imamo kratke sezone i premalu zaradu u odnosu na ono što bi nam turizam mogao donositi. Od uspostave države do danas, dakle u tih dvadesetak godina što je sasvim pristojan rok da se nešto pomakne s mrtve točke, nisu povezana dva ključna resora - turizam i poljoprivreda koja bi uz drukčiju organizaciju mogla hraniti pola Europe, no sada živi od državnih hranarina, dok se istodobno business uvoznih lobija razgranao do iznemoglosti.

Čast iznimkama, ali kad vidimo tko je na čelu lokalnih turističkih zajednica, koje su svojedobno decentralizirane od Glavnog ureda HTZ-a jer je Niko Bulić, plemenito, pokušao ići ispred vremena vjerujući u njihovo poštenje, pa su sada odgovorni samo svojim lokalnim pajdašima i rođacima - dobro nam i ide. Turističke zajednice trebale bi kreirati atrakcije, dodatnu ponudu, ali one to uglavnom ne rade jer ih se ne kažnjava za nerad.

Prije nekoliko godina, recimo, direktor brelske turističke zajednice cijelo ljeto nije dolazio na posao jer je dane provodio u svojoj »birtiji«, kolegu mu iz Vira nismo dočekali ni uz uporno inzistiranje na dolasku, pola tih direktora i direktorica posao shvaćaju tek kao usputnu mogućnost za zaradu dok se posvećuju svojim kafićima i apartmanima. To je tužna priča hrvatskog turizma i dok se tu nešto ne promijeni neće biti sreće usprkos svim znanstvenim istraživanjima o tome zašto Hrvatska gubi bitku s konkurencijom.

Prema Eurobarometru Europske komisije, faktori uspjeha destinacije (sunce i more) su vrijednost za novac, kvaliteta usluge, cijena, sigurnost, kvaliteta i očuvanost okoliša, dok će pri odabiru destinacije presuditi sveukupna atraktivnost, kulturna baština, zabava, gastronomija, umjetnost, festivali i druga događanja.

Istraživanje Tomas Instituta za turizam pokazuje da su komparativne prednosti Hrvatske klima i krajolik, obiteljski odmor, sigurnost, gostoljubivost te vrijednost za novac. Slabosti odnosno konkurentsku (ne)sposobnost pronašli su u manjku ukupnog doživljaja u destinaciji (raznolikost manifestacija, kultura, zabava, sport, mogućnosti za kupnju), ambijentu destinacije (opremljenost i uređenost plaža, uređenje javnih površina) te u funkcioniranju destinacije (informacije, prijevoz, marketing). Padamo na onome što ovisi o ljudskom trudu.

Usprkos tomu, posljednjih desetak godina turistička potrošnja raste, ali ne samo nama već kompletnom Sredozemlju. Od 2002. do 2008. za sedam posto povećan je broj noćenja u hrvatskim hotelima, no to je mizerno u usporedbi s povećanjem u ostatku Sredozemlja.
Hrvatski turizam prate sezonalnost i niska iskorištenost, nizak prihod po smještajnoj jedinici niska efikasnost i dugo efektuiranje kapitala. Neven Ivandić rekao je još jednu strašnu istinu: »Kada razgovaramo o destinacijama uvijek razgovaramo o sebi, a rijetko o okruženju. To je greška jer što ako drugi rade bolje, ako nude i imaju bolje.«

Turski se turizam dobrim dijelom razvio na »grbači« Domovinskog rata. Dok se ovdje ratovalo, Turci su iskoristili priliku izgradivši svoju obalu. Turci su, međutim, nastavili galop i nakon što je ovdje završio rat, pa su po destinacijskim atrakcijama i pristupu turizmu najmanje desetljeće ispred Hrvatske. Institut za turizam otvara četiri problema, četiri temeljna pitanja na koja treba naći odgovor kada govorimo o konkurentnosti destinacije: destinacijski brending, prostorno planiranje, održivost i menadžment.

Bolje ikad nego nikad, ali nekako nam se čini da s tim pitanjima kasnimo najmanje deset godina. No i sad je svaka rasprava nepotrebna sve dok se temeljito ne promijeni sustav turističkih zajednica i dok se tamo ne postave ljudi koji imaju viziju i koji žele raditi. Turizam nam je prečesto zarobljen u vrtlogu privatnih interesa i nevjerojatne lijenost, a greške se ispravljaju uz janjetinu, brancina i »deci« crnog.