Kako na tržište s malom seljačkom proizvodnjom

Na svjetsku gospodarsku pozornicu stupilo je globalno poljodjelstvo. Njegova značajka je puno poljoprivrednog tla s mnogo ratila koja troše naftu s golemim troškovima održavanja. Velikim udjelom mineralnih, posebice dušičnih gnojiva i kemijskih zaštitnih sredstava.

Doduše, postižu se visoki prinosi po jedinici površine, ali slabije kakvoće. Ruši se struktura tla, ostavlja se pustoš i praznina u prostoru. Za ovakvo poljodjelstvo bitno je da se pod svaku cijenu uključi u opću svjetsku ekonomiju rasta.

Hrvatska poljoprivredna struktura sličnija je onoj u Sredozemlju, primjerice u Grčkoj, Italiji, pa i u Austriji. Bolje se okrenuti njihovim vrijednostima i uzorima. Pogrešno je okrupnjivati tlo pod svaku cijenu i velike šumske površine pretvarati u poljoprivredno zemljište.

Moramo očuvati okoliš i tlo. Hrvatska poljodjelska znakovitost znači očuvanje sela, kulture i samobitnosti, za bolju kakvoću i vrjedniju proizvodnju.

Treba li seljak biti poduzetnik? U neku ruku treba, ali on kao proizvođač ima posebno mjesto u društvu. Poduzetnik poduzima proizvodnju i daje uslugu kako bi na tržištu povećao svoju vrijednost. Ulaže ušteđenu ili predujmljenu glavnicu kako bi povećao i iskazao dobit. Izvlači i uzima dobit iz jedne i ulaže ju u drugu djelatnost.

Seljak to ne čini već ljubomorno čuva glavnicu, a svu dobit ulaže natrag u poljodjelstvo. Za razliku od poduzetnika, on jamči očuvanje plodnosti tla i održivost proizvodnje. Seljak se sastoji od svog kućanstva i gospodarstva, vezan je uz proizvodno tlo, traži nasljednika koji će živjeti s gospodarstvom. Teško otuđuje svoju zemlju, koju može samo povećavati. Na to ga sili povećanje proizvodnosti i učinkovitosti, odnosno razvitak znanosti i agrotehnike. Daleko je od pravog poduzetnika.

Bez suvremene države teško da bi preživio. Država ima smisla tek kada podržava seljaka. Ako ga hrabri da izdrži i pomaže mu u poduzetničkom natjecateljstvu. Što bi se dogodilo ako ne bi tako postupala?

Neminovno, nestao bi seljak, a s njime i nacionalne vrijednosti koje ljubomorno čuva, jezik, kulturu i običaje i svoje proizvodne vrijednosti, kao što su proizvodi sa znamkom, proizvodi određenog podneblja, domaće, zdravo... Putničarima, odnosno turistima uskratio bi se doživljaj hrvatske kuhinje preko hrvatskih proizvoda.

Čuvajmo malo poljodjelsko gospodarstvo preko izravne prodaje
Koje prodajne kanale za svoje proizvode koristi sitna proizvodnja? To su primjerice dostava u stan, prodaja iz gospodarskog dvorišta, samoberba, ugovorna proizvodnja, iznajmljivanje proizvodnje, seoska trgovina, gradska trgovina seljačkim proizvodima, točionice, vinske ceste, srdelarske prodajne točke, maslinarske ceste itd. Svi ti oblici prodaje imaju svoje zakonite forme i velike prodajne mogućnosti obiteljske poljodjelske proizvodnje.

Nažalost, u nas su nerazvijeni, premda zakonske mogućnosti postoje. Zanimljivo je da nabrojani izravni prodajni kanali, koje sam spomenuo, za divno čudo postoje, ali u sivoj gospodarskoj zoni. Sivo, crno ili nezakonito izravno tržište silno se razvilo. Umjesto da te gospodarske mogućnosti iskoristimo i privedemo prirodnoj gospodarskoj djelatnosti zakočili smo njihov razvitak, premda su se za vrijeme virusne velepošasti prisilno razvili neki izravni prodajni kanali.

Više sluha za ovaj problem značio bi bolju zaposlenost, više novca poljodjelcima, a potrošačima proizvode bolje kakvoće. Prodaja malih serija kakvonosnih poljodjelskih proizvoda puno je zahtjevnija, nego li prodaja istovrsnih proizvoda krupne proizvodnje.

Mala proizvodnja podrijetlom je uglavnom iz domaćeg kultivara. To su proizvodi određenog kraja, tradicijski proizvodi. Proizvodi koji potječu od izvornih pasmina ili sorata kulturnog bilja. Dobro su prilagođeni podneblju s kemijskim sastojcima ljekovitih svojstava. Služe kao vrijedne sirovine nekim kozmetičkim proizvodima i lijekovima.

Ovi proizvodi koriste tržne prodajne niše spomendara, proizvoda s ljekovitim djelovanjem, koji utječu na zdravlje i ljepotu, dijetnih proizvoda. Proizvodi su to koji put ka tržištu i potrošačima traže preko izravne prodaje i na tom putu preskaču posrednu trgovinu u obliku veleprodaje ili skupe maloprodaje.

Mali proizvođači preko stalnih izložbi i sajmova nalaze sigurnu prodaju. Mnogi gradovi odredili su za to posebna mjesta. To nisu postojeće zelene tržnice, to su štandovi, izložbeni stolovi za kušanje i prodaju uglavnom sezonskih poljodjelskih proizvoda.

Otvoriti takva tržna mjesta puno znači za opstojnost malih poljodjelaca odnosno obiteljskih gospodarstava s malom proizvodnjom.