Institut za javne financije se oglasio o dugu središnje države

Dok je omjer hrvatskog javnog duga prema BDP-u u razdoblju od 1995. do 2001. brzo narastao te je u 2007. bio viši nego u većini zemalja OECD-a, on je ipak na dnu grupe velikih dužnika, no, zabrinjavajući je aspekt što se taj dug uvelike sastoji od neutrživog duga zbog državnog zaduživanja kod banaka i izdavanja jamstava poduzećima, ističe Srđan Tatomir u radu "Dug hrvatske središnje države: novi pogled".

Taj je rad objavljen u najnovijem Newsletteru Instituta za javne financije, a u njemu autor daje usporedbu podataka o hrvatskom javnom dugu po OECD-ovim standardima.

OECD-ova definicija obuhvaća sve aktualne i potencijalne obveze središnje države, ali isključuje dug lokalnih jedinica i fondova za socijalno osiguranje, a podjela na utržive (obveznice, trezorski zapisi, komercijali zapisi i sl.) i neutržive komponente (npr. bankovni krediti, jamstava te katkad i dugovi državnih poduzeća) pokazuje načine na koje država financira javni dug.

Podaci dobiveni prevođenjem podatke HNB-a o javnom dugu iz MMF-ovog formata na OECD-ov standard pokazuju da se nakon rata, od 1996. nadalje slika hrvatskog javnog duga znatno pogoršala - 1997. omjer duga i BDP-a iznosio je 27,3 posto i bio je na desetom mjestu od 30 zemalja OECD-a, najvišu je razinu od 51,6 posto dosegnuo 2005., a 2007. je iznosio 47,1 posto i bio je viši nego u 75 posto zemalja OECD-a.

U tom smislu je javni dug vrlo visok, ističe Tatomir ali i dodaje da taj rezultat može dovesti i pogrešnih zaključaka iz bar dva razloga - omjer duga prema BDP-u u visokozaduženim zemljama kreće se od 52,9 posto u Francuskoj do 104,7 posto u Grčkoj, a aktualna će financijska kriza i globalna recesija u mnogim zemljama povećati iznose dugova i omjere duga prema BDP-u.

Hrvatski je javni dug prema BDP-u ipak na dnu grupe velikih dužnika, napominje autor i procjenjuje da će se, zbog nedavnih velikih fiskalnih poticaja i pada u poreznih prihodima u nekim zemljama OECD-a, status Hrvatske u međunarodnoj usporedbi vjerojatno poboljšati.

Uz iznos duga, podjednako je bitan i sastav, tj. način na koji se on financira, navodi Tatomir osvrćući se na za transparentnost važnu podjelu na utrživi dug o kojem su informacije dostupne javnosti i neutrživi dug koji je mnogo manje transparentan, jer npr. detalji ugovora bankovnih kredita nisu dostupni javnosti.

"U tom smislu Hrvatska loše stoji u usporedbi s drugim zemljama OECD-a jer je njezin javni dug zapravo postajao sve manje transparentan", upozorava Tatomir.

Usporedba, naime, pokazuje da se neutrživi dug kao postotak BDP-a u zemljama OECD-a općenito smanjivao, dok se u Hrvatskoj vrlo brzo povećavao (2003. najviša razina od 20 posto BDP-a, 2007. bio je 19 posto), te je neutrživi dug rastao brže od utrživog.

"To upućuje na zaključak da je dug financiran i refinanciran pretežito izvantržišnim načinima poput bankovnih kredita, a ne na tržištu kapitala putem trezorskih zapisa i obveznica", navodi autor i dodaje kako su državna jamstva poduzećima katkad činila velik dio povećanja neutrživog duga.

Tatomir u svom radu, uz napomenu kako se transparentnost hrvatskih javnih financija s vremenom ipak poboljšala, navodi nekoliko prijedloga za daljnja poboljšanja: osnivanje zasebnog ureda za upravljanje javnim dugom izvan Ministarstva financija, širi i bolji pristup podacima o javnom dugu te dodatna izvješća prema OECD-ovu standardu koja omogućuju međunarodnu usporedbu.