Hrvatsko zemljište na udaru agroimperijalista

Proces urbanizacije, porast svjetskog stanovništva, rast srednje klase i s tim povezana promjena u načinu ishrane, proizvodnja biogoriva i klimatske promjene samo su neki od čimbenika koji utječu na sve veću potražnju za poljoprivrednim zemljištem na globalnoj razini.

Trenutačno je cijena sirovina na robnim burzama u slobodnom padu, ali dugoročni trendovi i ograničenost prirodnih resursa upućuju upravo na zaključak kako se radi o vitalnom resursu za 21. stoljeće.

Agroimperijalizam

U prilog iznesenoj tezi govori i podatak da je Daewoo Logistics potpisao s vladom Madagaskara ugovor o koncesiji kojim se južnokorejskoj multinacionalnoj korporaciji daje pravo na korištenje 1,3 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta u trajanju od 99 godina.

Južna Koreja je gusto naseljena zemlja sa 493 stanovnika po četvornom kilometru koja se suočava s problemima u opskrbi svojeg gradskog stanovništva dovoljnom količinom hrane. Zanimljivo je spomenuti kako jedini uvjet korištenja zemlje predstavlja zapošljavanje lokalnog stanovništva, dok se sav urod može bez ikakvih restrikcija plasirati na tržište zemlje investitora neovisno o potrebama lokalnog stanovništva. Da stvar bude još grotesknija, Madagaskar je dao pola svog obradivog poljoprivrednog zemljišta, dok u isto vrijeme 600.000 njegovih stanovnika prima pomoć iz Svjetskog programa za hranu (WFP).

Važno je napomenuti kako se ne radi o izoliranom slučaju već o sve etabliranijem trendu. Saudijska Arabija traži plodnu zemlju u Pakistanu, Tajlandu, Ukrajini i Sudanu. Plan je pokrenuti velike prekomorske projekte i kasnije u njih uključiti privatni sektor. Ujedinjeni Arapski Emirati usmjerili su svoje pothvate na Kazahstan i Sudan, a Libija razgleda zapuštene farme u Ukrajini koje daju samo tri tone pšenice po hektaru.

Analitičar James Petras ističe kako se radi o agroimperijalizmu s ciljem prisvajanja što veće količine poljoprivrednog zemljišta pod svaku cijenu, te se protagonisti trenda mogu podijeliti u tri grupe:

1. arapske zemlje koje sjede na bogatim izvorima nafte te dolarski prihod ulažu putem suverenih fondova,
2. nastajuće imperijalne države azijskog kontinenta (Kina, Indija, Južna Koreja, Japan) i Izrael,
3. stari imperijalni akteri (EU i SAD) kojima se uz bok mogu svrstati Svjetska banka, institucionalni investitori poput banaka i multinacionalnih korporacija

Trenutačna previranja na svjetskim financijskim tržištima sigurno ne idu u prilog investitorima kojima je sve teže pribaviti kapital zbog kreditnog škripca. Suvereni fondovi jedini su akteri koji se mogu voditi strategijom jeftine kupnje i pasivnim držanjem zemljišta dok ne dođu bolja vremena. Međutim, nakon što se kriza stiša opet će svi akteri biti uključeni u proces prisvajanja poljoprivrednog zemljišta.

Gdje se nalazi Hrvatska?

Prema podacima The World Factbooka iz 2005. godine, koji izdaje CIA, Republika Hrvatska ima 25,82 posto obradive poljoprivredne površine, 2,19 posto površine nalazi se pod trajnim nasadima, a ostale kategorije zemljišta čine 71,99 posto. Informacije Državnog zavoda za statistiku pokazuju da su 1. lipnja 2007. zasijane površine iznosile samo 812.095 ha.

Gledajući potrebe aktera poput Saudijske Arabije, Kine, Južne Koreje, koji se najagresivnije natječu za poljoprivrednim zemljištem kao kritičnim resursom, može se konstatirati da RH ne igra ulogu najpoželjnijeg plijena. Npr. sudansko ministarstvo poljoprivrede ovog ljeta oglasilo je 17 projekata koji bi obuhvatili 880.000 ha obradivih površina, pa je lako zaključiti da samo jedan takav projekt premašuje cjelokupnu zasijanu površinu RH. Ipak, poljoprivredno zemljište RH nije nimalo manje poželjnije za aktere iz treće skupine.

Naime, investitori u poljoprivredna zemljišta u hrvatskom slučaju mogu se podijeliti u dvije skupine: investicijski fondovi i privatni investitori. Ulagačka strategija mnogih investitora temelji se na racionalnim očekivanjima kako će poljoprivredno zemljište biti traženi faktor proizvodnje zbog sve većih potreba za hranom, a još dovitljiviji u svoj izračun uključuju subvencije EU. Subvencije EU temelje se na indirektnoj proizvodnji, a to znači da subvencija dolazi na osnovi zemljišta, a ne na osnovi direktnog outputa.

Neki od nedostataka vezanih uz ulaganje u poljoprivredno zemljište odnose se na nisku mogućnost duga pri financiranju kupnje, investicija je nelikvidna, ne postoji mogućnost korištenja amortizacije, a ako se investitor odlučuje na aktivno bavljenje poljoprivrednom proizvodnjom, pothvat zahtjeva znatnu angažiranost. Navedene činjenice zasjenjuju podaci koji se odnose na porast cijene poljoprivrednih zemljišta. Godine 2005. raspon cijena u Brodsko-posavskoj županiji kretao se između 500 i 3000 EUR/ ha, dok je 2008. cijena bila između 3000 i 7000 EUR/ha. Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska županija bile su obilježene još većim poskupljenjem.

Podcijenjeno poljoprivredno zemljište

Evidentno je da su poljoprivredna zemljišta podcijenjena. Zanimljiv podatak iznio je Nikola Matijević, savjetnik u Ljubek Nekretninama u Osijeku, ukazujući na cijenu hektra između 50.000 i 80.000 DEM za vrijeme osamdesetih. Nerazmjer pokazuje činjenica da je njemačkom seljaku iz Bavarske nezamislivo prodati hektar poljoprivrednoga zemljišta za cijenu manju od jednoga potpuno novoga automobila marke BMW, dok hrvatski poljoprivrednik za takav pothvat mora na "bubanj" staviti nekoliko hektara vlastitoga zemljišta.

Dubravko Ranilović, predsjednik Udruženja poslovanja nekretninama pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, već je ovog ljeta istaknuo da su strani investitori aktivni u Istri i sjevernoj Hrvatskoj ciljajući na povoljnu kupnju poljoprivrednog zemljišta.

Mjere potrebne za zaštitu od predatorskih praksa

Poljska je jedina nova članica EU koja je uspjela u pregovorima postići moratorij na kupnju poljoprivrednog i šumskog zemljišta od 12 godina. RH je već predala sličan zahtjev, a dok se čeka odgovor iz Bruxellesa, strani fondovi formalno putem hrvatskih društava kupuju poljoprivrednu zemlju. Pregovarački tim trebao je izaći s maksimalističkom pozicijom od 18 godina kao što je to tražila Poljska, a kompromisom je postignut prijelazni rok od 12 godina.

Teško je očekivati da se u složenom procesu pogađanja može održati zahtjev hrvatske strane koja se nalazi u bitno asimetričnoj pregovaračkoj poziciji. Kao komplementarnu mjeru uz prijelazni rok nužno je provesti komasaciju, odnosno okrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta. Parcele veće od 50 ha prava su rijetkost. U cijeloj Hrvatskoj takvih površina ima nešto više od 2 posto, a u njemačkoj saveznoj zemlji Bavarskoj čak ih je 90 posto. Potrebno je osnovati agenciju za poljoprivredno zemljište koja bi se bavila prodajom poljoprivrednog zemljišta seljačkim i mješovitim gospodarstvima kao prioritetom. Uz to je potrebno uvesti i porez na neobrađenu zemlju.

Takve mjere pogodovale bi domaćim poljoprivrednim proizvođačima, domaćim institucionalnim investitorima, kao i cjelokupnoj nacionalnoj ekonomiji. Okrupnjavanje predstavlja ključ efikasne poljoprivredne proizvodnje i nacionalne sigurnosti. Da bi se ta dva strateška cilja uopće mogla ostvariti, potrebno je zaštititi ključni resurs, a to je domaće poljoprivredno zemljište.

Autor je asistent iz kolegija "Ekonomska politika" i "Međunarodna politička ekonomija" na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu