Hrvatske školarine među najvišim u Europi

Od 1991. do 2004. ukupan broj studenta u Hrvatskoj povećao se za 82%, a broj onih koji sami (su)financiraju studij porastao je za čak 814 posto. Školarine su se drastično povećale i maksimalni iznos školarina za preddiplomske studije trenutno se, ovisno o studiju, kreće od 5.500 do 10.000 kuna, navodi Thomas Farnell, u osvrtu Instituta za razvoj obrazovanja (IRO).

Danas 56,7% studenata plaća neku vrstu školarine (što je oko 40% redovnih studenata), dok je 1991. godine 88% studenata studiralo uz potporu nadležnog ministarstva. Za onih 40% redovnih studenata koji moraju platiti školarine, zabrinjavajući je podatak da su maksimalne školarine u Hrvatskoj među najvišima u Europi. U EU, samo se u Nizozemskoj, Engleskoj i Letoniji naplaćuju veći iznosi školarina nego u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.

Institut za razvoj obrazovanja u svom osvrtu na studentske blokade hrvatskih sveučilišta naglašava da je Nezavisna inicijativa za besplatno obrazovanje pozitivna jer je u javni prostor uspjela gurnuti poruku da jednakost pristupa i ljudsko pravo na visoko obrazovanje nije luksuz nego nužnost. No, ono što se ne bi trebalo događati, naglašava IRO, je svoditi cijelo pitanje o pravu na obrazovanje isključivo na temu besplatnog obrazovanja. Stoga zaključuje da se osnovne financijske prepreke u visokom obrazovanju mogu jedino riješiti sustavnom reformom hrvatskog sustava studentske potpore.

Prvi problem na koji se Nezavisna inicijativa samo djelomice osvrnula su brojni drugi troškovi za studente osim školarina, a radi se o tri različite kategorije troškova - troškovi studija koji uz školarine uključuju i knjige i druge radne materijale. Zatim tu su administrativni troškovi studiranja kao što je upisnina ili naknada za studentske obrasce ili obranu diplomskog rada te sami životni troškovi kao što su smještaj, prehrana, prijevoz ili zdravstveno osiguranje.

Četiri modela financiranja visokog školstva

Da postoji povezanost sustava studentske potpore i širenja samog pristupa visokom obrazovanju potvrđuje ovogodišnje izdanje izvještaja OECD-a. U publikaciji naziva Education at a Glance 2008. provedena je analiza 4 različita modela financiranja visokog obrazovanja u OECD zemljama, u kojoj se uspoređuje naplaćivanje pristupa visokim učilištima, odnosno školarine ili besplatan pristup.

U prvom modelu su zemlje bez školarina ili s nižim školarinama, a s visokom razinom studentske potpore. To su nordijske zemlje, Češka i Turska, a u njima 55-100% studenata dobiva financijsku potporu u obliku stipendija i/ili kredita. Postotak studenata u generaciji koji upišu visoko obrazovanje je visokih 71%.

Drugi model su zemlje s visokim školarinama, ali i sa visokom razinom studentske potpore. Ovdje je riječ o Australiji, Novom Zelandu, SAD-u, Engleskoj i Nizozemskoj. U navedenim zemljama, gdje su prosječne školarine između 1500 i 5000 dolara, većina studenata dobiva financijsku potporu u obliku stipendija i/ili kredita, te je postotak studenata u generaciji koji upišu visoko obrazovanje 67%.

U trećem modelu riječ je o Japanu i Koreji, zemljama sa visokim školarinama, ali s manje razvijenim sustavima studentske potpore. U ove dvije zemlje je iznimno velik teret na studentima i njihovim obiteljima, što se odražava i na postotak studenata u generaciji koji upišu visoko obrazovanje - samo 41-51%.

Četvrti model predstavlja zemlje bez školarina ili sa nižim školarinama ali i manje razvijenim sustavima studentske potpore. To su Austrija, Belgija, Francuska, Italija, Irska, Poljska, Portugal, Španjolska. Naposljetku, u ovim zemljama, gdje školarine, ukoliko postoje, iznose od 250 pa sve do 1000 dolara, postotak studenata koji upišu visoko obrazovanje je samo 48%.

Ne postoje istraživanja o trendovima u visokom obrazovanju u Hrvatskoj

U zemljama u kojima postoji tradicija istraživanja trendova u visokom obrazovanju, postoje detaljni izračuni svih ovih troškova. U Hrvatskoj, nažalost ne postoje niti okvirne procjene. No čak iz grubih procjena troškova može se jasno zaključiti da kombinacija administrativnih troškova i životnih troškova predstavljaju puno veći trošak nego što je godišnji iznos školarine. Roditelji određenih studenata ili sami studenti stoga trebaju godišnje minimalno osigurati između 14.000 kn i 30.000 kn i to za svoje osnovne potrebe - bez da uključimo troškove kompjutora, odjeće, telefona i tako dalje.

Zemlje u Europi koje još uvijek ne naplaćuju školarine su Češka, Danska, Finska, Irska, Mađarska, Norveška, Poljska, Slovenija, Švedska i Škotska pa se u tom smislu Institut za razvoj obrazovanja slaže i s izjavom Nezavisne inicijative da 'pitanje postojanja novca za besplatno obrazovanje za sve nije prvenstveno knjigovodstveno, nego političko pitanje'.

Institut podržava ukidanje školarina ukoliko postoji demokratski konsenzus za takvu politiku među svim dionicima, dakle - studenti, profesori, donositelji odluka na visokim učilištima i na državnoj razini te šira javnost. Kada bi se odabrala takva javna politika bio bi to znak da država prepoznaje važnu ulogu visokog obrazovanja u stvaranju 'društva znanja', kao i da namjerava sustavno riješiti problem nedovoljnog broja visokoobrazovanih građana - 18% populacije između 25 i 64 godine, prema izjavama MZOŠ-a, dok je prosjek u EU između 25-35%. Također, Institut vjeruje da bi se uspostavom nacionalnog tijela koje bi se sastajalo od predstavnika studenata, visokih učilišta i nezavisnih stručnjaka moglo postići dugoročno rješenje.

Izvor: Osvrt Instituta za razvoj obrazovanja "Osigurava li besplatno obrazovanje jednak pristup obrazovanju?“