Hrvatske potrošače europski zakoni štite samo na papiru

Ovogodišnji Svjetski dan prava potrošača, koji se obilježava 15. ožujka, hrvatski su građani dočekali u situaciji općeg nereda u državi i u potpunoj pravnoj nesigurnosti. Zakonski propisi se ne poštuju. Umjesto njihova provođenja, svatko postavlja svoja »pravila«. Hrvatski potrošači od državnih institucija traže i očekuju odgovore i rješenja! Zaštita potrošača nije samo ekonomska kategorija, već i civilizacijska stečevina razvijenih demokracija, uređenih tržišta i sustav vrijednosti u stalnom razvoju koji osigurava pravnu zaštitu, sigurnost i zdravlje potrošača, a ne teatar. Hrvatski potrošač mora konačno postati ključni i gospodarski odgovoran čimbenik i regulator nacionalnog i EU tržišta roba i usluga.

Stoji to, među ostalim, u javnom apelu »Potrošača«, hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, u kojem se navodi i podatak da pred Sabor od rujna 2009. nije stiglo nijedno cjelovito izvješće o stanju hrvatskog sustava zaštite potrošača i zdravlja, za što prozivaju nadležno Ministarstvo gospodarstva. Nedavna anketa Saveza udruga za zaštitu potrošača pokazala je da velika većina građana-potrošača u Hrvatskoj misli da nema ista prava kao potrošači u Europskoj uniji. – Naravno da smo u pregovorima s EU-om zatvorili i poglavlje 28 o zaštiti potrošača i zdravlja. Dakle, uskladili smo hrvatsko s europskim zakonodavstvom, ali nam je i dalje ostao problem provedbe zakona. Zaštita potrošača zadire u svaki segment života. Već odavno nam problem nisu trgovci i usluge, nego neuredna i neučinkovita državna uprava, kaže predsjednica udruge »Potrošač« Jadranka Kolarević. Ovdje valja napomenuti da Zakon o zaštiti potrošača (aktualni je usvojen 2009. godine) nije jedini koji regulira ova prava, široko je to područje i zadire u čitav niz drugih zakona i propisa. Obrazlažući porazan zaključak s početka ovog teksta »Potrošač« navodi i konkretne primjere bezakonja koji udaraju po džepu građana-potrošača: »Opomene su postale sredstvo za stjecanje prihoda, iako Zakon o obveznim odnosima ne poznaje tzv. opomenu kao instrument u naplatnim poslovima! Komunalna poduzeća i lokalna uprava i samouprava naplaćuju komunalne usluge koje ne pružaju i koje se ne koriste! Ovršni zakon koristi se za naplatu prastarih potraživanja, koja su sada s kamatama od nekoliko desetaka tisuća kuna jako isplativa! Ne utvrđuje se ovršenik, njegova točna adresa, ali sredstva se skidaju s računa, naplata se provodi. Dok se žrtva snađe, prođu svi rokovi za obnovu postupka! Nepostojeće tvrtke posluju uzimajući novac za robu koju ne isporučuju, i nikome ništa! Posluje se unatoč 50-ak prekršajnih prijava!«. U svem tom neredu, naglašavaju dalje, »proračunsko izdvajanje za provedbu Nacionalnog programa zaštite potrošača za 2012. godinu iznosi oko 2,1 milijun kuna, dakle 0,47 kuna po stanovniku (0,06 eura), što je ispod najnižih izdvajanja u EU-u«. – Inspekcije su velik problem; naplate novčanu kaznu i napune proračun, prekršitelj plati i nastavi raditi. Procijeni da mu se to isplati, zna da mu neće zatvoriti tvrtku ili obrt, ili zabraniti rad. Aktualan je primjer online-trgovine Corbis koja još uvijek radi, unatoč brojnim prijavama prevarenih potrošača zbog naručene i plaćene, a nikad pristigle robe. Inspekcija prevarenima kaže: »Podignite sudsku tužbu, ali to je predug put do pravde«. Iako su ljudi sve svjesniji svojih prava – 2008. godine imali smo 29 prijava, a lani oko 4.000! – ipak su još nedovoljno informirani, kako potrošači tako i trgovci odnosno pružatelji usluga. Organizirali smo stoga i za njih niz radionica i okruglih stolova u suradnji s komorama. Imamo svoje predstavnike u povjerenstvima za prava potrošača u svim javnim poduzećima, u gradskim i općinskim savjetima za potrošače, čije se mišljenje, recimo, mora čuti prije izglasavanja poskupljenja neke komunalne usluge u gradu. Problem je, međutim, što smo u manjini pa nas nadglasaju, kaže Hana Jurić , voditeljica Savjetovališta pri Društvu za zaštitu potrošača Istre. Savjetovalište u Puli nadležno je za tri županije, Istarsku, Primorsko-goransku i Ličko-senjsku. Sva savjetovališta za potrošače u Hrvatskoj financirana su iz državnog proračuna i građanima pružaju besplatnu pomoć pri izvansudskom rješavanju sporova, čime se bave i centri za mirenje i sudovi časti pri obrtničkoj i gospodarskoj komori. – Dok, recimo, u SAD-u potrošači mogu u roku od mjesec dana vratiti kupljenu robu iz bilo kojeg razloga, naravno s etiketom i u originalnoj ambalaži, našeg trgovca zakon na to ne obvezuje, osim kada je riječ o materijalnom nedostatku na proizvodu. Kod tehničke robe koja ima neki materijalni nedostatak rok za zamjenu je čak dvije godine. Međutim, to se ne odnosi na zamjenu robe zbog veličine ili boje, što nam većina trgovaca ipak omogućava u nekom kraćem roku. To su njihova interna pravila. I trgovcima je u interesu zadovoljan kupac, pitanje je to konkurencije na tržištu. Prodavatelji i pružatelji usluga mogu, dakle, potrošačima samo povećati, nikako umanjiti zakonom zajamčena prava, kaže Hana Jurić iz pulskog Savjetovališta. Nismo potrošači samo u trgovinama. Potrošači smo svugdje gdje dajemo svoj novac za neki proizvod ili uslugu, kao recimo u zdravstvu. – U zemljama EU-a zaštita zdravlja i potrošača usko su povezani. Nakon ulaska u Uniju moramo implementirati u svoj sustav zaštite potrošača i zdravlja europski sustav za razmjenu obavijesti o sigurnosti proizvoda RAPEX i europsko tijelo za sigurnost hrane EFSA, kaže Jurić.

Uspoređujući hrvatsku i europsku praksu, kaže da u Njemačkoj, recimo, odlično funkcionira sustav testiranja određenih proizvoda u nezavisnim institutima, što financiraju i zaklade. – Takve stručne procjene i rangiranja određenih proizvoda objavljuju se u medijima, proizvodima se po tome dodjeljuju i markice za kvalitetu. Zato proizvode na procjenu donose i sami proizvođači, jer im je stalo da budu što bolje rangirani. Udruge, instituti, inspekcije… svi su oni na Zapadu jači, imaju velik ugled i utjecaj u društvu, kaže Hana Jurić, očekujući dobre promjene od novog Nacionalnog programa za zaštitu potrošača kojeg Vlada dogodine treba usvojiti.