Hrvatska postala slijepa ulica na plinskoj karti Europe

Nakon projekata Južni tok i Nabucco propala je još jedna prilika da kroz Hrvatsku prolazi neki od velikih regionalnih plinovoda. Kako je priopćeno prošlog tjedna, konzorcij velikih svjetskih naftnih kompanija na čelu s britanskim BP-om odlučio je da se plin iz njihova divovskog kaspijskog nalazišta Shah Deniz u Europu neće transportirati Jugoistočnim europskim plinovodom (SEEP).

Radilo se o projektu koji je promovirao upravo BP, a temeljio se na ideji da se azerbejdžanski plin u Europu transportira koristeći što je moguće više postojeće infrastrukture, kako bi se izbjegli veliki troškovi gradnje novog plinovoda. Takav projekt bio je velika prilika za Hrvatsku, s obzirom na plinovode velikih kapaciteta koji su sagrađeni proteklih godina, a u velikoj su mjeri neiskorišteni. Ipak, birajući između SEEP-a i Nabucca, u konzorciju su se odlučili za potonji, a kako ruta tog plinovoda sigurno neće prolaziti hrvatskim teritorijem, izvjesno je da je Hrvatska još jednom ostala bez mogućnosti da ostvari potencijalno milijunske prihoda od transfernih naknada za plin. Dapače, unatoč čestim bombastičnim izjavama hrvatskih političara o geografskoj lokaciji kao jednom od najvećih resursa Hrvatske, od pet projekata velikih plinovoda koji bi trebali prolaziti kroz jugoistočnu Europu, planirana ruta ni jednog od njih ne prolazi kroz Hrvatsku. Ta činjenica izravan je dokaz katastrofalne vanjske politike hrvatskih vlada tijekom proteklih desetak godina. U tom razdoblju Hrvatska je u više navrata imala priliku osigurati prolazak regionalnih plinovoda kroz Hrvatsku. Oba velika projekta, ruski Južni tok i Nabucco koji je imao podršku EU i SAD-a, u svojim su idejnim rješenjima prolazila kroz Hrvatsku. Ruski predsjednik Vladimir Putin tijekom svog boravka na energetskom summitu u Zagrebu 2007. godine Hrvatskoj je prvoj u regiji ponudio sudjelovanje u Južnom toku, no Vlada tadašnjeg premijera Sanadera godinu dana nije ni odgovorila na rusku ponudu. U međuvremenu Rusi su sklopili dogovor sa Srbijom, Slovenijom i Mađarskom, a Hrvatska je tek na kraju, u mandatu Jadranke Kosor, sklopila dogovor o spajanju na Južni tok, no mimo glavne rute, pa i bez prihoda od transfera plina. Iako neki stručnjaci vjeruju da glavna ruta Južnog toka za Hrvatsku još nije izgubljena, to se čini malo vjerojatnim. Naime, može se pretpostaviti da će plinovod prolaziti kroz Banatski dvor u Srbiji gdje ruski Gazprom gradi veliko skladište plina, a logična ruta nakon toga ide prema Mađarskoj te onda u Sloveniju i Austriju. Slično vrijedi i za Nabucco, koji se također nekoć nudio Hrvatskoj, a najbliže će joj doći prolazeći kroz Mađarsku. U hrvatskoj državnoj plinskoj kompaniji Plinacro pokušali su situaciju spasiti sklapajući ugovor o strateškom partnerstvu s Transjadranskim plinovodom (TAP). Riječ je o projektu spajanja Grčke i Albanije s jugom Italije podmorskim plinovodom, a ideja Plinacra je da se iz Albanije taj plinovod grana prema sjeveru te preko Crne Gore spoji na hrvatski sustav.

Projekt se zove Jadransko-jonski plinovod, no i sama šansa da će se realizirati izravno ovisi o tome hoće li se realizirati TAP, koji pak također ovisi o plinu iz Azerbajdžana. Odluče li u konzorciju Shah Deniz da svoj plin prvenstveno žele prodavati na tržištu srednje Europe, a ne u Italiji, TAP, pa s njim i posljednja šansa da bilo koji regionalni plinovod prolazi kroz Hrvatsku, propast će. Konačna odluka očekuje se sredinom sljedeće godine.