Hoće li pet dobrih turističkih projekata naći investitore?

Traže se investitori, odnosno strateški partneri za pet turističkih projekata od interesa za državu, nedavno predstavljenih na sjednici Vlade, koji bi za to trebali 'iskeširati' 1,4 milijarde eura. Neosporno je da je riječ o ogromnom novcu koji je danas teško nabaviti, ali je još veći problem u tome što se u Hrvatskoj stvari teško pomiču s mrtve točke. Od pet projekata, dva su stara više od desetljeća (Brijuni rivijera i Bjelolasica), a najmanje jedno, Bijela kosa, više od pet godina. Pisati o Brijuni rivijeri ili o ulaganjima u HOC Bjelolasica dosad je značilo uzalud prosipati tintu. Kada bi se nešto i počelo događati, birokratske prepreke, manjak novca i entuzijazma brzo bi sve zamrznuli. Može li posljednja akcija Vlade nešto promijeniti?

Brijuni rivijera najveći je zalogaj, riječ je o najvećoj investiciji u hrvatski turizam ikad. Projekt vrijedan najmanje 895 milijuna eura preporodio bi brijunsko područje. Riječ je o fenomenalnoj poziciji koja ne zaslužuje aktualne hotele i lošu skrb. Sadašnji su brijunski hoteli nižerazredni, a to područje zaslužuje samo najbolje. Projekt Brijuni rivijera se, međutim, teško pomiče iz početne pozicije, a krivica za inertnost godinama se prebacuje s Vlade na lokalnu samoupravu i obratno. Naime, prilično je nevjerojatno da su Vlada i Istarska županija ugovor o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću, koje je trebalo rukovoditi gradnjom Brijuni rivijere, turističkog odredišta visoke kategorije, potpisali 11. srpnja 2003. Od tada je, dakle, bez vidljivog napretka prošlo sedam godina. Deklarativna podrška svih dosadašnjih vlasti ne nedostaje, ali uvijek zapne kada treba presjeći gordijske čvorove.

Na sjednici u srpnju Vlada donosi zaključak o provedbi razvojnog programa Brijuni rivijera kojim je zadužila nadležna tijela državne uprave da odmah poduzmu sve potrebno za provedbu projekta na lokacijama Pineta, Hidrobaza, otoka Sveta Katarina- Mulimenti i Muzil. Premijerka Kosor tada potpisuje zaključak po kojem se Istarskoj županiji, gradovima Puli i Vodnjanu te općini Fažana nalaže poduzimanje potrebnog kako bi se moglo početi s investicijom. Uz glavni kriterij da nema prodaje zemljišta te da će se projekt zasnivati na koncesijama. Odmah su se brecnuli gradonačelnici spomenutih gradova, pa je, na primjer, vodnjanski gradonačelnik Klaudio Vitasović odbacio tvrdnje da su gradovi i općine odgovorni za sporu realizaciju. Dosad su, uz ostalo, za svaku lokaciju identificirane katastarske čestice, utvrđen obuhvat lokacija te su pokrenuti imovinsko-pravni sporovi za pojedine nekretnine. Za tri su lokacije izrađene prostorno-planske dokumentacije, a pripremljen je i Ugovor o provedbi razvojnog programa Brijuni rivijera. Uskoro bi se trebao raspisat natječaj za izbor najpovoljnijeg ponuditelja za svaku lokaciju razvojnog programa, a potom slijedi izrada prostornih planova nižeg reda i prostorna dokumentacija. U međuvremenu su, kada su vidjeli koliko to kod nas traje, od ulaganja u projekt odustali brojni ozbiljni investitori, među posljednjima Danko Končar.

I Bjelolasica je vječno nedovršena priča o kojoj se mnogo pisalo. Neke su činjenice nepobitne, poput one da je za oko 40 posto novca utrošenenog na uređenje jedne sljemenske staze Bjelolasica mogla postati vrhunski sportsko-poslovni centar, respektabilan i po najrigoroznijim svjetskim standardima. Prema prvim, po nama najboljim projektima, trebali su se graditi dvorana od 2600 kvadrata, četiri bazena, hotel s 30 soba, dijagnostički, wellness i rehabilitacijski centar, te moderno skijalište s mogućnošću umjetnog zasnježivanja. Bjelolasica je mogla postati izravan konkurent slovenskim, čak i boljim austrijskim i talijanskim skijalištima.

Iako je tadašnja vlada 30. srpnja 2003. prihvatila plan razvoja Bjelolasice, iduća ga je poništila tvrdeći da za njega nema novca u proračunu. Plan je bio da se za polovicu potrebnog novca pobrine vodstvo Hrvatskoga olimpijskog centra (HOC) Bjelolasica, a da se za drugu polovicu pobrine država. Kreditni anuiteti, planiralo se, plaćali bi se iz tekućeg poslovanja. Vodstvo HOC-a Bjelolasica u međuvremenu je javnim natječajem pronašlo banku koja će ih kreditirati, no zakazao je državni proračun.Odličan plan zaustavio je tadašnji ministar Primorac, koji je Bjelolasici namijenio spartanski izgled za spartansku pripremu sportaša. No čak ni ta bitno jeftinija i lošija inačica nije zaživjela. Ova Vlada za Bjelolasicu traži investitora koji bi uložio 50 milijuna eura, a što bi, uz ostalo, obuhvatilo investicije u gradnju odvodnje i vodoopskrbe područja HOC-a te Jasenka koja se nalazi u fazi izrade idejnog rješenja za lokacijsku dozvolu. Planira se, nadalje, gradnja sportske dvorane s bazenskim sadržajima, za što već postoji građevinska dozvola. Bjelolasica bi napokon trebala dobiti i sustav zasnježivavanja, a planira se i gradnja nove žičare. Inače, prema prostornom planu tamo se mogu sagraditi još tri hotela.

I sportsko-rekreacijski centar Bijela kosa, skijalište pet kilometara udaljeno od Vrbovskog, godinama čeka investicijskoga Godota. Namjera je, u tom kraju nenadmašnih prirodnih ljepota, na 200 hektara napraviti centar za zimske sportove kapaciteta 2500 posjetitelja. Oko 43 hektara zauzelo bi skijalište, planiraju se napravit dvije staze, duža od 1,6 kilometara i kraća od 540 metara. Planirane su i dvije četverosjedežnice te jedna vučnica, sustav umjetnog zasnježivanja i umjetno osvijetljenje. Dosad je u projekt uloženo više od četiri milijuna kuna, od toga milijun za plaću direktora tvrtke Bijela kosa Tihomira Magdića. Kada smo ga nedavno pitali zašto projekt stoji, odgovorio nam je da nema novca. Traži se dakle investitor, odnosno strateški partner (raspisan je natječaj za dokapitalizaciju) koji bi uložio od 20 do 25 milijuna eura, a olakotna je okolnost da su napravljene sve potrebne studije. Do početne stanice žičare dovedeni su vodovod i elektromreža, a Hrvatske su šume posijekle stabla na trasama budućih staza.

Ne znamo, međutim, što će se događati s planom gradnje turističke zone Prukljan, na sjevernoj strani Prukljanskog jezera, kod Skradina, jer investicija, za koju se također traži investitor, odnosno strateški partner, vrijedi 200 do 300 milijuna eura. Zona je također planirana na 200 hektara, s time da bi na 66 hektara bio hotelsko-ugostiteljski sadržaj, a 133 hektara rezervirano je za zonu sporta i rekreacije, s golfom, vodenim parkovima i slično. Smještajni kapacitet imao bi respektabilnih 4000 ležajeva, gradilo bi se i privezište za brodove. Slična bi sudbina, zbog istog razloga, mogla zadesiti i projekt Preluk, na Kvarnerskoj obali, vrijedan 130 milijuna eura gdje se na 80.000 kvadrata predviđa gradnja hotela, kongresnog centra, multifunkcionalne dvorana, kazališta, wellnessa i bazena.