Harvard je kralj, ali ima i izbirljivijih

Koliko ste se puta gledajući nasmijano lice poznatog i uspješnog menadžera na naslovnici i brišući si suze nakon pogleda na njegovu godišnju plaću i isplaćene bonuse zapitali što on ima, a vi nemate? I kako da samo dođete do posla u kojem je najgora stvar koja vam se može dogoditi masna otpremnina i odlazak u drugu kompaniju? E, pa, odgovor je nerijetko jednostavan: on je pohađao jedan od mnogih famoznih MBA (Master of Business Administration) programa na nekoj od škola koje se nalaze na svim relevantnijim popisima najboljih kao što su Walter A. Haas School of Business na Sveučilištu Berkeley ili Stanford Graduate School of Business. Uspješno završivši jedan od ponuđenih programa, postao je vodeći svjetski stručnjak za vođenje kompanije ili u najmanju ruku za obnašanje neke od najviših funkcija u tvrtkama čije ambalaže svaki tjedan otvarate. Biti menadžer profesija je za koju postoji škola, dapače, niz vrlo poznatih škola naoružanih podužim popisom bivših studenata danas na vodećim pozicijama u najjačim tvrtkama svijeta.

Najpoznatije američke škole
Na ovim područjima koncept školovanja za menadžera nov je koliko i koncept kapitalizma, ali u relativno kratkom roku napravljeni su veliki pomaci. Škole za menadžere uglavnom su privatne i skupe, ali zato onima koji ih završe zapravo jamče svijetlu budućnost. Iako najviše škola čije ime pruža određena nepisana jamstva ima u Americi i Ujedinjenom Kraljevstvu, uz pokoju iznimku i jedna je škola s ovih prostora uspjela ući na listu stotinu najboljih prema klasifikaciji Instituta Aspen. Riječ je o IEDC-u - Bled School of Managementu, slovenskoj školi koja je na tom popisu zauzela 92. mjesto, što je izvrstan rezultat ima li se na umu da postoji 24 godine, sitnica u usporedbi s onim zapadnim školama koje tradiciju broje u stoljećima. Uspjeh je to veći jer osim bledske nijedna škola iz šire regije (pritom se misli na cijelu Istočnu Europu) nije ušla na popis sastavljen prema anketi Beyond Grey Pinstripesa. Hrvatske pak boje brane Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta, IGBS, Libertas, Vern’ i Cotrugli, no pričekat će ulazak na relevantniji popis. Kad je riječ o svijetu, nije ekskluzivna informacija da su u vrhu američke škole, s pokojom iz Britanije ili kontinentalne Europe.

Ako se usporedi nekoliko najzvučnijih top-lista kao što su one Financial Timesa, BusinessWeeka ili The Economista, dolazi se do proizvoljnog popisa od pet škola, pri čemu valja uzeti u obzir da osim Sjeverne Amerike ima i drugih kontinenata. Nezaobilazno ime svakako je Harvard Business School, mjesto na kojem se može dobiti MBA, doktorski ili neki od niza drugih poslijediplomskih akademskih stupnjeva na području ekonomije. S tradicijom od 102 godine Harvard, smješten pokraj Bostona, od budućih menadžera zahtijeva dvije godine pozornosti od kojih je prva obvezna, a druga slobodna, odnosno na njoj student može sâm odabrati kolegije. Ipak, biti uopće razmatran za prijam na Harvard velika je stvar jer je stopa primanja za ovu godinu samo 12 posto.

Nemilosrdna konkurencija
U prva dva semestra ‘crème de la crème’ uči o unutarnjim aspektima kompanije (financije, marketing, kontrola itd.), da bi u druga dva ovladala temama poput međunarodne ekonomije, pregovaranja, liderstva i korporativne odgovornosti. Naravno, nije sve teorija, studenti mogu sudjelovati i u terenskim studijama u kojima uče kako se npr. lansira proizvod ili razvija nov posao. Program je koncipiran tako da se između studenata stvore što jače veze i što čvršći odnosi, no, sasvim očekivano, legenda kaže da među studentima vlada nemilosrdna konkurencija za koju valja imati jak želudac i debelu kožu. Da bi se bilo predmetom razmatranja za upis, treba zadovoljiti nekoliko ‘sitnih’ formalnosti: valja položiti GMAT (Graduate Management Admission Test) - ispit iz matematike i engleskog jezika, odgovoriti na nekoliko pitanja, priložiti životopis, preporuke, prijepis ocjena, eventualno položen ispit iz engleskog jezika TOEFL ili IELTS te platiti 250 dolara za obrazac. Najbolja preporuka toj školi ime je jednog od uspješnih polaznika - Georga Walkera Busha. Sljedeća je škola koja se pojavljuje na svim popisima Walter A. Haas School of Business, dio Sveučilišta Berkeley u Kaliforniji. Deset godina starija od Harvarda, ali ne i deset puta poznatija, također nudi dvogodišnji MBA program usporediv s harvardskim, uz iznimku da uključuje specijaliziranje, i ostalim renomiranim konkurentima. Vodstvo i inovacija fokus su škole, što je opetovani motiv poslovnih škola. U toj se posebno vole pohvaliti zastupljenošću velikog broja instituta i centara za istraživanje u kojima se smišljaju rješenja zahvaljujući kojima je svjetski gospodarski sustav tako učinkovit i uspješan. Paul Otellini, Intelov šef, jedno je od većih na popisu nekadašnjih studenata, ali vidljiv je izostanak zvučnosti kakvu nudi Harvard.

Samo nekoliko sveučilišta iz EU
Stanford Business School treći je igrač iz SAD-a čije se spominjanje ne može izbjeći kad se govori o najpoznatijim poslovnim školama. Za razliku od svog susjeda Berkeleyja Stanford ne omogućava specijalizirano MBA studiranje, nego daje općenitu MBA titulu čiji će se vlasnik moći pohvaliti da je studirao na najselektivnijem poslovnom fakultetu na svijetu, čemu u prilog ide podatak da u ovom trenutku na tom fakultetu borave čak trojica nobelovaca. Posljedica je vjerojatno najniža stopa primanja na svijetu, ispod 10 posto, ali popis bivših polaznika koji danas drmaju poslovnim svijetom utoliko je impresivniji. Radikalno novi kurikulum, donesen 2006., okrenut je vodstvu i komunikaciji, a cilj koncepcije jest ponuditi studentu iskustvo studiranja maksimalno prilagođeno njegovim afinitetima. Drugim riječima, dodan je niz kolegija. Škola je toliko impresivna da čak i oni koji prekinu studij na Stanfordu postaju imena za koja zna cijeli svijet poput Stevea Ballmera ili Johna Fitzgeralda Kennedyja.

Prosjek ostatka svijeta popravljaju švicarski IMD iz Lausanne i INSEAD, školska multinacionalka s kampusima u Francuskoj, Singapuru i Abu Dhabiju. Starost IMD-a od samo 20 godina može zavarati jer riječ je o spoju dviju različitih poslovnih škola, jedne osnovane 1946. i druge 1957.; obje su osnovale privatne kompanije, po čemu se razlikuju od prije navedenih, nastalih u okrilju sveučilišta. International Management Institute (IMI) osnovao je Alcan, a Nestlé je odgovoran za Institut pour l’Etude des Methodes de Direction de l’Entreprise (IMEDE). Upravo je zato škola drukčije organizirana od angloameričkih: nema stalnog profesorskog kolegija ni fakultetskih odsjeka; profesori rade na temelju jednogodišnjih ugovora i plaćeni su prema uspjehu. Osim toga MBA program traje jednu godinu i kandidati se regrutiraju više iz realnog sektora, a mnogo manje iz financijskog ili konzultantskog. Predvidljivo, Nestléov šef Paul Bulcke stekao je ondje svoju titulu, kao i Susanne Klatten, većinska dioničarka BMW-a.

Stvaranje elite
INSEAD pak u svom portfelju ima, kao i svi drugi, MBA, doktorski studij i razne programe za direktore, odnosno specijalizirane seminare osmišljene prema potrebi svakog klijenta. Čini se da krivnju zbog elitizma osjeća svaka od nabrojenih jer i u INSEAD-u jako se brinu za klasnu, rasnu i svaku drugu diverzificiranost, što iz nekog razloga navode kao svoju posebnost. Jasno, i ondje su u poslu stvaranja vođa s vizijom i inovacijom, što čine na tri kontinenta. Sudeći prema ta dva primjera, Europljani su trend poslovnih škola prilično kasno uhvatili jer je INSEAD osnovan 1957., a jedna je od najstarijih poslovnih škola u Europi. Iako se svaka od škola hvali posebnošću i nečim sasvim drukčijim, pogled na programe svake od njih pokazuje posve predvidljivu matricu čiji je cilj stvoriti upravljačku elitu. Ipak, usprkos očitom elitizmu i vrlo temeljitoj selekciji kandidata mnogi od njih na kraju su pokazali sasvim prosječne talente, a neki i ispodprosječne. S druge su strane otpadnici poput Billa Gatesa, Stevea Jobsa ili Johna F. Kennedyja postali su imena za povijest.