Goranski farmer Željko Mihelić: ‘Poljoprivreda u PGŽ-u – statistička pogreška’

LIČ – Nedavni posjet novog primorsko-goranskog župana Ivice Lukanovića poduzeću Vitek koje godinama uspješno »drži« poljoprivredu i stočarstvo u ovom dijelu Gorskog kotara, možda je najava nekih novih vjetrova. Naime, jedna od prvih lokacija koju je novi župan posjetio bila je baš ova vezana uz stočarstvo i poljoprivredu. A baš to područja su o kojima se u posljednje vrijeme sve više priča, ponajprije kroz ideju o samodostatnosti u proizvodnji hrane u našoj zemlji. Naravno da su za put u tom smjeru, a on je logičan i neizbježan želimo li napredak, potrebna velika ulaganja i poticaji u poljoprivredu i stočarstvo.

Težak posao

U niz je navrata o toj nužnosti govorio Željko Mihelić, koji upravlja poljoprivrednim gospodarstvom Farme Lužak u Liču. Kakvo je trenutačno stanje i nosi li posjet novog župana i neke nove vjetrove, pitamo ga.

– Hrvatska je ozbiljnije počela razvijati poljoprivredu od 2000. godine na ovamo. To je, dakle, nekih 25 godina i u to doba prolazimo tranziciju iz socijalističke poljoprivredne proizvodnje koja se zasnivala na PIK-ovima, u poljoprivredu zasnovanu na tržišnoj ekonomiji. Zbog toga je to težak posao za koji su potrebni i novci, ali i vrijeme. Jer, dok se njemački, talijanski ili nizozemski poljoprivrednik tijekom zadnjih 100 godina razvijao u tržišnoj utakmici u kojoj su svake godine otpadali najlošiji i najnesposobniji, mi smo tu tranziciju željeli proći u 20 godina. To je nemoguće i baš zbog toga razvoj poljoprivrede i stočarstva kod nas ima brojne poteškoće.

Želimo li uopće stočarstvo?

Mislim da je vrlo važno da svi dionici lokalne, regionalne i državne vlasti odluče želimo li kao država zadržati stočarstvo kao granu poljoprivrede. Kad i ako to postane cilj, moramo svi zajedno raditi na tehničkom, tehnološkom i financijskom restrukturiranju poljoprivrednih gospodarstava kako bismo dostigli svoje europske kolege i mogli tržištu isporučivati poljoprivredni proizvod po konkurentnim cijenama, a lokalno proizveden – rekao je Mihelić.

Ipak, obični građani vide da se odvajaju milijarde eura za poljoprivredu, ali rezultat svih tih ulaganja nisu razvoj, već potpuno suprotno – sve veći uvoz i sve veće cijene poljoprivrednih proizvoda. Kako to?

– To je posljedica činjenice da se nominalno mnogo ulaže u poljoprivredu, ali realno vrlo malo tog novca dođe do poljoprivrednika. Od ulaska Hrvatske u EU, po podacima koje ja imam, mnogo novaca namijenjenih poljoprivredi završilo je u izgradnji dječjih vrtića, poučnih staza, rekonstrukciji cesta i sličnih poslova, a vrlo malo u onome što je po mom mišljenju trebao biti glavni cilj potpora, a to je tehničko i tehnološko restrukturiranja hrvatske poljoprivrede. Zašto su potrebna ulaganja u tom dijelu? Zato jer je hrvatski poljoprivredni sektor po efikasnosti i produktivnost negdje na razini 30 posto prosječnog europskog poljoprivrednika. A ako bi gledali samo stare članice EU-a, odakle nam dolazi po mom mišljenju 90 posto poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, naša je produktivnost u odnosu na njih još i manja. Drugim riječima, mi se jednostavno s većinom poljoprivrednih dijelova u EU-u trenutačno ni po čemu ne možemo mjeriti. I zato su nam proizvodi skupi, i zato nismo konkurentni. Ja osobno uopće ne dvojim o potrebi izgradnje dječjih vrtića, rekonstrukcije prometnica ili bilo kakvih drugih ulaganja u ruralni prostor, kako bi se dostigli komunalni standardi velikih gradova. No, ako smo okrenuti ponajprije tome, onda naprosto nema novaca za investicije u poljoprivredu, a to u konačnici znači da ćemo i dalje biti prisiljeni uvoziti hranu. Time smo, što god tko rekao, stavljeni u svojevrsni ropski položaj, položaj u kojem nikako ne bismo smjeli biti jer su naši potencijali vezani uz poljoprivredu i stočarstvo ogromni.

Porazne brojke

Da ste, nažalost, u pravu, pokazuje i podatak da je Primorsko-goranska županija po proizvodnji hrane po svim pokazateljima na zadnjem mjestu od svih županija u Hrvatskoj! Kako to promijeniti?

– PGŽ je po broju stanovnika i po površini otprilike na razini sedam posto RH, ali u stočarstvu smo na ispod jedan posto, ako pričamo o govedarstvu! U ovčarstvu smo nešto bolji. No, nažalost, u ratarstvu, povrtlarstvu i voćarstvu smo, što se proizvodnje tiče, na razini statističke pogreške! To je strašno, posebno s obzirom na potencijale zeleno-plave županije, ponajprije Gorskog kotara koji površinom zauzima trećinu županije. To se mijenjati može samo potpunim zaokretom politike, kako na državnoj, tako i na županijskoj razini. Volio bih kad bi za to bilo razumijevanja, želje i volje je bi ta promjena značila razvoj u raznim djelatnostima.

Naravno, to nije lako jer je problema puno. Primjerice, većina sadašnjih poljoprivrednika, posebno stočara, pri kraju je poslovnog vijeka i vjerojatno ih nitko neće naslijediti. Otoci i Gorski kotar naročito su ugroženi, prije svega zbog nedostatka radne snage, ali i klimatskih promjene koje donose velike izazove pred stočare. Uza sve to, ja osobno sam veoma zabrinut konstantnim smanjenjem površina pod livadama i pašnjacima i njihovim zarastanjem u makiju i šume. Takvo stanje na jedan način narušava i ekosustav, a da ne govorimo da su sve češći požari, kao i sve veća prisutnost divljači u naseljenim mjestima. Već je gotovo nemoguće »obraniti« površine pod krumpirom od divljih svinja i jelenske divljači. Štete su svake godine sve veće i lovačka društva nemaju mogućnost da sama riješe taj problem. Ukratko, stanje je jako teško i zato mislim da se mora krenuti u korjenite promjene jer Hrvatska, a posebno baš Primorsko-goranska županija, ima sve uvjete za stvaranje sustava samodostatnosti u proizvodnji hrane. Kad bismo to jednog dana ostvarili, to bi donijelo ogromnu korist svima, posebno turizmu i ugostiteljstvu. U skladu s tim jako mi je drago da je novi župan posjetio našu tvrtku i nadam se da će novo čelništvo Županije shvatiti kako su poljoprivreda i stočarstvo ne »sektori« u koje se ubacuje novac, već djelatnosti koje mogu dovesti do velikog razvoja i stvaranja samodostatnosti, rekao je Mihelić.