Godišnji izvoz tuna, inćuna i srdela u vrijednosti od 160 milijuna dolara

Hrvatska ima tristotinjak velikih ribarskih brodova, dužine od 25 do 40 metara, te još oko 700 manjih, uglavnom koća, na kojima ukupno radi oko 3000 profesionalnih ribara. Godišnji ulov hrvatske flote posljednjih se godina kreće oko 30.000 tona ribe, od toga 25.000 tona stine plave ribe te 5000 bijele ribe.

Zadnjih desetak godina ta flota je znatno pomlađena, sagrađeno je desetak novih brodova, te kupljen veći broj novijih polovnih brodova, uglavnom iz Italije, Turske, Skandinavije, Španjolske, pa čak i iz SAD-a. Prema državnom programu obnove i modernizacije ribarske flote iz 2003. godine, dosad je isporučeno pet novih tunolovaca dužine 40 metara, a ti brodovi mogu loviti i na oceanu.

Nedavno je u Puli u more porinut koćar »Moni«, vrijedan devet milijuna kuna, dugačak 24 metra, koji je sagrađen za ribarski obrt Levante iz Rijeke, u čemu je država sudjelovala s 30 posto bespovratnih sredstava od spomenutog iznosa. Taj brod bit će najmoćniji u našoj ribarskoj floti, a građen je po uzoru na škotske koćare za ribarenje na Atlantiku, s tim što je prilagođen za rad na Jadranu. »Moni« je deveti brod sagrađen u sklopu državnog programa obnove i modernizacije flote, a do kraja ove godine u more će ih biti porinuto još sedam.

Hrvatsko ribarstvo želi ući u Europsku uniju sa svim svojim specifičnostima, a to znači zaštita nekih naših tradicionalnih ribolovnih alata i tehnika koje europska pravna stečevina ne poznaje. Jedna od naših specifičnosti je i »malo ribarstvo« koje omogućuje, prije svega, otočanima da za svoje potrebe dnevno ulove pet kilograma ribe, koristeći pritom i neke profesionalne alate.

Profesionalni ribari smatraju da dobar dio njihovih nevolja s plasmanom ribe proizlazi iz te nelojalne konkurencije, jer ribolovci amateri, oslobođeni svih davanja državi, uz plaćanje samo godišnje ribolovne dozvole na »crno« prodaju ribu. Ipak, mali ribolov preživjet će ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Uz duhansku industriju, morsko ribarstvo je jedini naš izvoznik koji posluje pozitivno te godišnje izvozi uglavnom tuna, inćuna i srdela u vrijednosti 160 milijuna dolara, što čini oko 15 posto izvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. U Hrvatskoj se godišnje uzgoji 4000 tona tuna te 3000 tona bijele ribe i isto toliko školjaka, što je više nego skromno u odnosu na, primjerice, Grčku, gdje se godišnje proizvedu 80.000 tona riba i školjkaša. U prosjeku svaki Hrvat godišnje pojede osam kilograma ribe, dok je prosjek u zemljama Europske unije 16 kilograma, s tim da naši susjedi Talijani pojedu oko 23 kilograma ribe, a Skandinavci pedesetak.

I dok naša država brine za razvoj ribarstva, jedinice lokalne samouprave ribarima čine dosta problema, posebice kada je riječ o određivanju mjesta za iskrcaj ulova u lukama. Pravilnik o uvjetima i načinu stavljanja u promet ribe i drugih morskih organizama stupio je na snagu početkom ove godine, osim članka 3. koji definira mjesto za iskrcaj ribe. Ceh za ribarstvo HOK-a traži da se lokacije za iskrcaj ribe odrede prije ljeta te da se uredi odnos između ribara i koncesionara koji koriste operativne obale u lukama.
Posljednjih nekoliko mjeseci naši ribari plaćaju litru plavog dizela oko 3,5 kuna, što je ispod zahtjeva od prošle godine kada je gorivo koštalo više od četiri kune, i to uz državnu zaštitu, što je jako utjecalo na sadašnje smanjenje troškova poslovanja naše ribarske flote.

Ribarstvo se mora pripremiti za klimatske promjene
Ribarska industrija u svijetu i nacionalna ribarstva moraju se pripremiti za učinke klimatskih promjena, upozorava svjetska Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) u nedavnom izvješću pod nazivom »Stanje ribarstva i akvakulture u svijetu (SOFIA)«. Ističe se da je cijeli svijet obvezan prihvatiti odgovorno ribarstvo i primijeniti strategije koje vode računa o klimatskim promjenama. Na klimatske promjene osjetljive su i morske i slatkovodne vrste, ali i zajednice ljudi kojima je ribolov važan izvor hrane ili prihoda. U zajednicama koje uglavnom ovise o ribarstvu svako smanjenje dostupnosti ribe izazvat će ozbiljne teškoće, napominje SOFIA. UN-ova agencija iznosi i podatke koliko ribarstvo sudjeluje u emisiji plinova s učinkom staklenika u procesu ribarenja, transporta, obrade i skladištenja ribe. Napominje se da zrakoplovi koji prevoze ribu između kontinenata ispuštaju 8,5 kilograma ugljičnog dioksida po kilogramu ribe, što je 3,5 puta više nego u pomorskom prijevozu. To je 90 puta više nego za lokalni prijevoz ribe u opsegu od 400 kilometara od mjesta ulova. Maksimalni potencijal proizvodnih resursa svjetskih oceana vjerojatno je dosegnut, što ukazuje na potrebu pažljivije kontroliranog pristupa upravljanju ribarstvom radi uspješnijeg rješavanja problema gospodarskih gubitaka koji trenutačno pogađaju mnoge ribarske industrije, kao i radi spuštanja ribolovnih kapaciteta na održive razine, zaključuje FAO.