Fleksibilnije korištenje istim fondom radnih sati

Trajanje i raspored radnog vremena radnika izravno utječe na troškove rada, a time i na rezultat poslovanja poslodavca. Najvažnije novosti iz Prijedloga novog Zakona o radu, koji je u Saboru prošao prvo čitanje, odnose se na uređivanje radnog vremena.

I važeće radno zakonodavstvo i Prijedlog Zakona o radu razlikuju puno, nepuno i skraćeno radno vrijeme. Puni radni tjedan i nadalje će biti 40 sati na tjedan i u taj će se fond sati i nadalje ubrajati dnevna stanka od najmanje 30 minuta na koju imaju pravo radnici koji rade najmanje šest sati na dan. Nepuno radno vrijeme je rad kraći od punog radnog vremena. Ako radnik sklopi ugovor o radu s nepunim radnim vremenom s dva ili više poslodavca, ukupno trajanje rada kod svih poslodavaca zajedno ne može iznositi više od 40 sati na tjedan.
Skraćeno radno vrijeme i dalje ostaje zaštitni institut za radnike koji rade na poslovima na kojima ih ni uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu nije moguće zaštititi od štetnih utjecaja. U razlikovanju punog, nepunog i skraćenog radnog vremena ne predlažu se novosti, samo se mnogo detaljnije uređuju prava radnika koji radi s nepunim radnim vremenom.

Nepuno radno vrijeme

I prema važećim propisima radnik zaposlen s nepunim radnim vremenom ostvaruje pravo na plaću i na naknadu plaće razmjerno trajanju ugovorenog nepunog u odnosu na puno radno vrijeme, a Prijedlogom novog Zakona o radu pravilo razmjernosti proširuje se na ostala materijalna prava radnika, kao što su regres za godišnji odmor, nagrada za božićne blagdane, jubilarne nagrade i dr. Na primjer, ako je radnik zaposlen s polovinom punoga radnog vremena, ostvarivat će pravo na polovinu regresa, polovinu božićnice, polovinu drugih nagrada i potpora.
U svemu ostalom radnik zaposlen s nepunim radnim vremenom izjednačen je s radnikom koji radi s punim radnim vremenom, a posebno u vezi s uvjetima rada, usavršavanjem i stručnim obrazovanjem. Namjera je zakonodavca da preciznijim reguliranjem prava radnika koji rade s nepunim radnim vremenom potakne efikasniju organizaciju i korištenje radnim vremenom, kako bi se više nego do sada koristilo mogućnošću zapošljavanja s nepunim radnim vremenom.

Tjedni i godišnji limiti

Najveće promjene predlažu se u vezi s rasporedom radnog vremena. Predlaže se da ugovoreno puno ili nepuno radno vrijeme više ne mora biti jednako raspoređeno po tjednima odnosno mjesecima, već može u jednom razdoblju trajati duže, a u drugom kraće od ugovorenoga tjednog fonda sati. Pritom su propisana ograničenja, prema kojima u razdoblju kad se radi duže radnik smije raditi najviše 56 sati u tjednu, a ako je tako ugovoreno kolektivnim ugovorom, smije raditi najviše 60 sati u tjednu. Osim tih tjednih limita, predlaže se i vremensko ograničenje prema kojem radnik ne smije raditi duže od 48 sati prosječno na tjedan u razdoblju uzastopna četiri mjeseca, a ako je tako uređeno kolektivnim ugovorom ne smije raditi duže od 48 sati prosječno na tjedan u razdoblju uzastopnih šest mjeseci. Maksimalno dozvoljeni sati tjednog rada uključuju i prekovremeni rad.
Dakle, radnik ne bi mogao četiri ili šest mjeseca uzastopno raditi po 56 ili 60 sati svakoga tjedna, već samo u pojedinim tjednima, tako da se prosječno vrijeme rada svodi na najviše 48 sati na tjedan, uključujući i prekovremeni rad. To je krupna novost u odnosu na sadašnju regulativu radnog vremena. Važeći propisi obvezuju poslodavca da ugovoreno radno vrijeme rasporedi jednako u svakom tjednu, a samo je za smjenske radnike dopušten nejednak raspored rada po tjednima. Ako u nekom tjednu nema posla, poslodavac je dužan platiti neodrađene sate kao zastoj u poslu bez krivnje radnika. U tjednima povećane potrebe za radom, taj se rad određuje i plaća kao prekovremeni rad, što poslodavcima povećava troškove rada.

Prekovremeni sati

I nadalje će prekovremeni rad biti dozvoljen samo u slučaju više sile ili iznenadnog povećanja opsega posla koje poslodavac nije mogao predvidjeti, pa se radilo duže od ugovorenog punog ili nepunog radnog vremena, kako bi se izbjegli poslovni gubici i spriječila moguća šteta. Taj bi nalog ubuduće morao biti u pisanoj formi, a samo iznimno u slučaju prijeke potrebe bio bi dozvoljen usmeni nalog, koji poslodavac mora u roku sedam dana pisano potvrditi. Dakle, u vezi s davanjem naloga radniku, povećavaju se obveze poslodavaca.
S druge strane, poslodavcima se omogućava fleksibilnije uvođenje prekovremenog rada jer se ograničenja olabavljuju. Prekovremeni rad u pojedinim bi tjednima mogao iznositi i do 16 sati u tjednu (sada najviše osam sati u tjednu), s tim da radnik ne smije u razdoblju četiri uzastopna mjeseca raditi duže od prosječno 48 sati u tjednu. Najviši dozvoljeni fond prekovremenog rada pojedinog radnika iznosio bi 180 sati na godinu, kao i prema sada važećim propisima. Novost je omogućavanje da se kolektivnim ugovorom dopušteni godišnji fond prekovremenog rada poveća do 250 sati na godinu, što sada nije dozvoljeno. Uvođenje prekovremenog rada i nadalje poslodavcima poskupljuje troškove rada jer se sati prekovremenog rada plaćaju uvećano u odnosu na redovni rad.