Dulje koncesije omogućile više hrane iz mora

Na području potopljenog ušća rijeke Krke tridesetak uzgajivača školjaka na godinu uzgoji oko 500 tona školjaka koje se mogu plasirati u sirovom stanju samo na hrvatsko tržište. Do izvoza je, čini se, još dug put. Nakon godina borbe, prevladavanja birokratsko-administrativnih barijera i reguliranja statusa, uzgajivači su uspjeli dobiti koncesije na rok dulji od 15 godina (12 uzgojnih ciklusa), o čemu su još do jučer mogli samo sanjati jer su se koncesije odobravale na rok od samo četiri godine.

Kratkoća trajanja koncesije sputavala ih je u razvojnim planovima s kojima sada napokon mogu krenuti. Osim toga, pozitivna je stvar ujednačenje cijena za koncesije, a u čemu se također još do jučer lutalo. Šibenski uzgajivači dagnji i riba donedavno su, naime, imali znatno više koncesijske cijene nego njihovi kolege iz Stona. Danas su cijene izjednačene, što je još jedan pozitivni element u priči o marikulturi. Lokalna zajednica zadnjih godina igra važnu ulogu u razvoju marikulture na ovom području, za razliku od ranijih godina kada ju je na sve načine sputavala. Nedavna dodjela 15 koncesijskih odobrenja za uzgoj školjaka u estauriju rijeke Krke na rok od 15 godina znak je da za uzgajivače dolaze bolji dani. Jedan od većih problema koji pritišće proizvođače hrane iz mora je siva ekonomija koja se, unatoč naporima, ne uspijeva suzbiti.

Siniša Pauk, predsjednik Ceha uzgajivača školjaka, smatra da bi se intenzivnijim inspekcijskim nadzorom restorana i hotela vrlo brzo pokazalo tko i kako prodaje dagnje. »Mi koji uredno radimo u roku od 24 sata moramo nadležnima dostaviti potvrdu o prodaji pa i kada je riječ o minimalnoj količini, a s druge strane siva ekonomija cvjeta. Nije tajna da gotovo svi ronioci izvuku na površinu barem desetak kilograma dagnji koje onda po nižoj cijeni prodaju vlasnicima restorana. Kada bi se od vlasnika ugostiteljskih objekata tražilo da pokažu od koga su kupili školjke, 'crno tržište' bi se suzbilo, ali to kao da nikomu nije u interesu«, žali se Pauk koji ukazuje na potrebu formiranja nove uzgajališne zone između otoka Zlarina i Lupca.

O tome su uzgajivači razgovarali s gradonačelnikom Šibenika Antom Županovićem koji ih je saslušao, ali zasad nema novih poteza. Trenutačno se u Hrvatskoj proizvede više školjaka nego što ih tržište može podnijeti. Baš ta činjenica ublažava aktualnu situaciju na šibenskom uzgojnom području na Krki gdje su školjke desetkovane visokim vodostajem te rijeke.

Domaći uzgajivači kaskaju za svjetskima 40 godina
U Hrvatskoj se najveće količine školjaka uzgoje u Stonu, Dalmaciji i Istri. Mogućnosti su znatno veće, a kada bi se meso školjaka u sirovom stanju moglo izvoziti, stanje bi se kudikamo popravilo. Uzgajivač Zoran Marenci kaže da samo jedan obrtnik s Hvara prerađuje dagnju i prodaje je u trgovinama u kojima inače prevladava uvozna nekvalitetnija dagnja. Na šibenskom području još nema izgrađenog depuracijskog centra bez kojeg nema ni školjke u izvozu. Marenci dodaje da su uzgajivači u razvijenim zemljama razvili skupu tehnologiju, a hrvatski uzgajivači za njima kaskaju barem 40 godina.

Najbrži rast proizvodnje morske hrane u Aziji
Hrvatska nesumnjivo ima velike mogućnosti za razvoj marikulture i akvakulture, ali su potencijali i dalje slabo iskorišteni što čudi kada se zna da se država odredila za snažniji razvoj tih djelatnosti. U svijetu je akvakultura zadnjih godina u velikom porastu, a proizvodnja hrane iz mora na godinu raste po stopi od čak 10 posto. Najbrži rast proizvodnje postiže Azija, a Kina je zemlja koja u tome prednjači. Znatan porast proizvodnje hrane iz mora i ne čudi kada se zna da dagnja nije skupa, što znači da osim elementa zdrave hrane ima i element financijske povoljnosti što nije nevažno. Dagnja nije skupa ni u Hrvatskoj, uvjeravaju nas uzgajivači. Veleprodajna cijena zadnjih se godina ustalila na šest do sedam kuna po kilogramu, što doista nije mnogo, a nije visoka ni ona koja se postiže u maloprodaji.

Glavna kočnica nedovoljno razvijena kopnena infrastruktura
Hrvatska je još 2006. godine donijela operativni plan razvitka akvakulture te smjernice o znatnom povećanju proizvodnje školjaka i riba. Računa se na buduću proizvodnju od čak 20.000 tona školjaka, što je vrlo ambiciozan plan. Glavna kočnica razvoju i dalje je nedovoljno razvijena kopnena infrastruktura. Ponajprije se to odnosi na nepostojanje depuracijskih centara bez kojih nema izvoza. Hrvatski akvatorij ima goleme potencijale, a kada se zna da, primjerice školjka u potopljenom ušću rijeke Krke raste dvostruko brže nego bilo gdje drugo na svijetu, onda je prava šteta što se proizvodnja ne ostvaruje planiranom dinamikom. Čudi i to što se ne uspostavljaju nove uzgojne zone jer se davno zaključilo da je budućnost ribarstva upravo u marikulturi. Još je prije pet godina izračunato da godišnji bruto proizvod hrvatske marikulture iznosi 550 milijuna kuna. Od tada su se uzgajališta proširila, što znači da je i bruto prihod kudikamo veći. Velike šanse marikulture su u turizmu, ali praksa govori da se hotelijeri i ugostitelji još uvijek odlučuju za uvoznu ribu, školjke i mekušce iako je njihova kvaliteta često vrlo upitna. U Hrvatskoj se i dalje jako malo jede hrana iz mora, o čemu svjedoče podaci o prosječnoj potrošnji koja Hrvatsku i dalje drži na dnu ljestvice. Stanovnik EU-a pojede na godinu oko 68 kilograma ribe, školjaka i mekušaca, a Hrvat jedva 10 kilograma.