Deset godina prvog baranjskog “cimerfraja”

Na jučerašnji dan prije deset godina, gotovo igrom slučaja, u Baranji je otvoren i registriran prvi smještajni kapacitet, a od tada u kraju između Dunava, Drave i Republike Mađarske više ništa nije isto. Otvaranjem smještajnog kapaciteta Denis i Gordana Sklepić postali su pioniri baranjskog turizma, a od tada do danas ugostili su više od 10.000 osoba iz gotovo svih krajeva kugle zemaljske.

- Sve je počelo spontano, kada smo bili na jednom od naših brojnih izleta u Kopačkom ritu. U razgovoru s Tiborom Mikuškom i ostalim prijateljima saznali smo da u Park prirode dolazi skupina ljudi koja ne želi spavati u hotelu te prijete kako će, ako im ne pronađu neki autohtoni domaći smještaj, u vrećama za spavanje prespavati na ulici - prisjećaju se tih dana. Budući da su na katu kuće u Bilju, u koje su 1997. godine došli iz Osijeka, imali mjesta, odlučili su se oprobati u za njih nekom novom poslu. I nisu pogriješili. Iako su danima čekali na sve dokumente potrebne za otvaranje smještajnih kapaciteta, koji su stizali čak iz Zagreba jer se u bližoj okolici nitko nije bavio sličnom branšom, nikada se nisu pokajali što su dio svoje privatnosti počeli dijeliti s nepoznatim ljudima.

- Prvi gost bio je Chris Cross iz Engleske, s kojim pokušavamo stupiti u kontakt, još jednom ga privući u Baranju i na taj način obilježiti desetogodišnjicu bavljenja tim poslom - pričaju, napominjući kako će im cijela 2010. godina na neki način proteći u obilježavanju vrijednog jubileja. Sve nakon Crossa u neku je ruku povijest i zasigurno će naći mjesto u analima baranjskog, ali i hrvatskog kontinentalnog turizma. Podsjetimo se, ipak, djelića onoga što se u Bilju i odnedavno u Karancu događalo proteklih deset godina. Sklepići su, uz Darka Vargu i ostale, idejni pokretači biljskih Etnosusreta, prvi su goste Kopačkog rita provozali u konjskoj zaprezi, osmislili sobu s pogledom na kokošinjac... Osim vlastitih, po ideje su odlazili diljem Europe, marljivo učeći od onih koji su već dobrano zagazili u slične vode.

- Od početka nas prati WWF, svjetska organizacija za očuvanje prirodne baštine, dizali smo kredite, mučili se i radili, osmišljavali sadržaje, ali nije nam žao jer taj posao volimo, tvrde uglas, ističući kao su prirodnjaci i ljubitelji autohtonog. Osim toga što većinu onoga što nude gostima proizvode sami, u Karancu žive u kući iz 1897. godine, koja je na listi kulturne baštine RH, što su dovoljni dokazi za spomenute tvrdnje. A da moto ''dođite u Karanac kako biste osjetili miris sela i čuli tišinu'' nisu osmislili kao floskulu za privlačenje turista, dovoljno je barem nakratko provesti u njihovom i društvu sinčića Stipana.Gosti Baranje i Karanca to su prepoznali i u njega se vrlo rado vraćaju. Kod Sklepića u ''Zelenu kuću''.