Damir Novotny: Zašto se plaće u Hrvatskoj ne mogu podignuti na 7500 kuna

Vlada je smanjila unutarnje neravnoteže, ali nije pokrenula reforme kojima bi utjecala na povećanje produktivnosti u realnom sektoru. Rast plaća iznad produktivnosti nije se financirao iz novostvorene vrijednosti, već iz manjkova koji su se stvarali u javnim financijama

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, zazivajući proteklih dana prosječnu plaću od 7500 kuna, javni je diskurs ponovno usmjerila prema pitanjima preraspodjele novostvorene vrijednosti, zanemarujući pritom one ekonomske aktere koji novu vrijednost moraju proizvesti, te manirizmom iskusnoga populističkog pojednostavnjivanja pokušala stvoriti privid kako je Vladinim diskrecijskim odlukama moguće povećati plaće (‘kako se mladi ne bi iseljavali’) u kratkom roku.

Plaće i povećavanje blagostanja kućanstava povezani su s rastom opće učinkovitosti nacionalne ekonomije i produktivnosti rada: ako raste produktivnost, mogu rasti i plaće. Ako se plaće povećavaju Vladinim fiskalnim intervencijama, kao što je to bio slučaj u protekle dvije godine u Hrvatskoj, ili intervencijama iz monetarnog sektora, što smo posljednji put vidjeli u Miloševićevoj Srbiji početkom 1990-ih, dohoci kućanstava rast će sporije od troškova.

Rast cijena će, naime, vrlo brzo potrošiti učinke intervencije i stvoriti nove neravnoteže koje neće biti moguće ispraviti desetljećima. Fiskalne intervencije, ako ih već moramo provoditi zbog neučinkovitosti tržišnih zakona, moraju biti kratkotrajne, snažne i fokusirane na ponudu, odnosno povećanje produktivnosti glavnih faktora proizvodnje: kapitala, tehnologija i rada.

Obrazovaniji radnici više zarađuju

Rast produktivnosti povećava novostvorenu vrijednost koja se može ravnomjerno rasporediti na sve faktore. Ako produktivnost ne raste, država će porezima suvereno uzimati od nove vrijednosti koliko joj treba i raspoređivati prema političkim (u pravilu neproduktivnim) smjerovima kako to žele političari. Sindikati će pak nastojati svojim članovima osigurati sve veći dio novostvorene vrijednosti, vrlo često iznad rasta produktivnosti. U takvim okolnostima neće preostati dovoljno za tehnologije i kapitalnu opremljenost poduzeća. Kada ekonomija ne može prirodno rasti ili opći uvjeti i politički okvir koji određuje te uvjete stvaraju zapreke za oslobađanje potencijala rasta, nužno je provesti strukturne reforme.

Brojna su empirijska istraživanja u protekla dva desetljeća potvrdila snažan utjecaj strukturnih i institucionalnih reformi na ekonomski rast, rast produktivnosti i povećavanje individualnih dohodaka (plaća). Vrlo važan rad Aghiona i Howitta (2006.) pokazao je da nacionalne ekonomije mogu ostvariti snažan rast produktivnosti i znatne ukupne koristi ako vladinim politikama potiču modernizaciju i prihvaćanje novih tehnologija u poduzećima. Prikupljeni su i brojni dokazi da pretjerana regulacija može negativno utjecati na rast produktivnosti.
Prema istraživanjima Europske središnje banke, najveći rast produktivnosti i plaća u posljednjih desetak godina ostvarile su zemlje koje su poticale modernizaciju poduzeća i prihvaćanje novih tehnologija, poput Portugala i Slovačke. OECD je 2016. objavio rezultate istraživanja koji potvrđuju tezu da povećavanje konkurencije na tržištu i stvaranje prijateljskog okružja za poduzetnički sektor potiču poduzeća na ulaganja u tehnologije i inovacije.

Konkuretno i tehnološko okružje zahtijevaju podizanje razine obrazovanja i povećavanje radnih vještina zaposlenika. Obrazovaniji radnici zarađuju više. Njemačka koalicijska vlada, primjerice, zakonski je odredila najnižu satnicu od 9,50 eura. Tržišna je dinamika u međuvremenu podignula razinu najniže satnice daleko iznad te administrativne razine.

Više od desetljeća stagnacije

Hrvatska je ekonomija nakon epizode snažnog rasta od 2001. do 2006. ušla u razdoblje više od desetljeća stagnacije. Plaće su, međutim, rasle brže od novostvorene vrijednosti i produktivnosti. Javni sektor i paradržavna poduzeća u domaćoj ekonomiji kreiraju više od polovine radnih mjesta. Rast plaća iznad produktivnosti nije se financirao iz novostvorene vrijednosti, već iz manjkova koji su se stvarali u javnim financijama. U sektoru poduzeća nije akumulirano dovoljno kapitala za tehnološku modernizaciju niti su vladine politike poticale poduzeća.

Vlada je zaustavila trend deficitarnog financiranja u javnom sektoru i smanjila unutarnje neravnoteže, ali nije pokrenula reforme kojima bi utjecala na povećavanje produktivnosti u realnom sektoru. Današnja struktura hrvatske nacionalne ekonomije ne omogućuje znatniji rast individualnih dohodaka, kako to zahtijeva predsjednica. Za takav rast plaća u srednjem roku potrebe su snažne i sveobuhvatne reforme koje će stvoriti stimulativne uvjete za ulaganja u modernizaciju industrijskog sektora. U suprotnom borit ćemo se zbog raspodjele nedovoljne novostvorene vrijednosti.