Crne liste - Alibi za prevelike državne namete gospodarstvu

Prestanimo biti licemjerni, posebice oni koji imaju vlast. Neka prestanu skrivati svoj nemar smišljajući alibije metodama upiranja prstom u druge. Oni imaju zakonsku moć! Neka je pošteno upotrijebe. I neka šute, počnu raditi u općem dobru i prestanu baviti se lošim marketingom.

Odavno su prošla vremena za to - komentar je to poreznog stručnjaka Ivana Idžojtića na prošlog tjedna objavljenu listu poreznih obveznika koji zaposlenicima ne isplaćuju plaće - zasad drugu tzv. listu srama nakon liste poreznih dužnika iz 2012. I nije jedini koji oštro kritizira.

Na listi je srama za poslodavce Ministarstva rada i Porezne uprave 5620 tvrtki čijim zaposlenicima nije iskazana isplata plaće za prvih pet mjeseci ove godine te 1418 fizičkih osoba. A više od sedamdset posto liste čine samozaposleni i očito je riječ o gomili fiktivnih tvrtki. Neki namjerno nisu plaćali; neki su se zbog administrativnog postupka pogreškom našli na listi, neki se iz tko zna kojih razloga uopće nisu našli na njoj, a trebali su; neki su davno trebali završiti u predstečajnoj ili stečaju, a neki jednostavno nisu imali za plaće pa su zato na popisu. Ima svakakvih.

U Eko taxiju, koji se također našao na listi sa 136 zaposlenika, kažu da nije točno da nisu isplaćivali plaće. Ističu da su svim radnicima plaće isplaćene na vrijeme, uključujući i posljednju, za lipanj, te da su se na listi našli jer s uplatom doprinosa kasne jedan mjesec, no sve regularno rješavaju. To, vele, nije naštetilo njihovu ugledu, ali misle da bi trebalo objasniti i metodologiju podataka koji se objavljuju kako se ne bi pogrešno interpretirali. Javna objava dugova, naime, može biti udarac ugledu, pogotovo uzmemo li u obzir da podaci s liste nisu najpouzdaniji. Sjetimo se liste poreznih dužnika. Na njima su se našli porezni obveznici s iznosima obveza koji još nisu bili konačno utvrđeni i za čije su se utvrđenje vodili porezni postupci. Nitko nije snosio nikakvu odgovornost.

Pritom je zanimljivo, ali nimalo čudno, što se za razliku od ‘kvarnih’ poduzetnika nijedan ‘kvarni’ ministar nije našao na listi. Jer država nema konkurenata u utjerivanju svojih priljeva. Uzela je preko reda i povukla sve novce. Doduše, našlo se Ministarstvo vanjskih poslova i sada već poznati službenik koji na radnome mjestu provodi 26 sekundi. Neisplata plaće bila je stegovna mjera s obzirom na to da mu se otkaz ne može dati tako jednostavno - jer ipak dolazi na posao, samo kratko ostaje. Ako je to samo za prekršaj, pitamo se što zapravo treba za otkaz.

Točno je, dakle, da je to lista srama, ali sramiti bi se trebali ponajprije oni koji su plaćeni iz proračuna da se brinu za pravilnost, zakonitost i pravodobnost izvršavanja novčanih obveza. Lista je samo pokazatelj njihove neučinkovitosti i nemara, alibi za nečinjenje koji se zorno oslikava u jednom čovjeku s liste. Sustavi koji se temelje na visokom stupnju birokratiziranosti i imaju problema s provedbom propisa u praksi te izostankom sankcija često pribjegavaju rješenjima poput lista srama, apelirajući na savjest. I to u visokorazvijenoj kulturi neplaćanja i kršenja pravila. No imaju li uopće liste srama smisla u besramnu društvu u kojemu se sve događa selektivno i nesustavno, u kojemu vlast i državna tijela ne namjeravaju ozbiljno uvesti financijsku disciplinu?

- Što su drugo stalan rast zaduženosti te prekomjerni proračunski deficiti i neprekidni proračunski rebalansi nego neodgovoran i besraman odnos ne samo prema sadašnjosti nego i našoj budućnosti? Trebamo li i taj dug objaviti na listi srama? Čak prije svih drugih takvih lista. Pa poštenim je ekonomistima, ali ne samo njima, odavno jasno koji su glavni generatori nelikvidnosti u Hrvatskoj - oštar je Idžojtić.

Cijeli tekst možete pročitati u novom broju Lidera. Možete ga pročitati na iPadu,