ČLANAK: (Ne)likvidnost - bolest hrvatske ekonomije

Izuzetno cijenim svoje prijatelje i stručne suradnike koji komentiraju moj rad. Tako me neki dan iznenadio kritički osvrt jedne moje prijateljice te poslovne suradnice koja je kao komentar na moj članak jednostavno rekla „...Meni je sasvim normalno da se preuzete obveze moraju platiti i uopće mi je glupo da to nije tako, i uopće ne vidim zašto je to kao argument istaknut kao način poslovanja Županije. Trebala si koristiti daleko snažnije argumente, ako si već krenula u obranu stava Županije." Moja prva reakcija bila je, ma da kolegica je u pravu, trebala sam pisati o tome kako Županija u Proračunu za 2009. godine nije povećavala rashode za zaposlene ili jednostavnim rječnikom rečeno plaće, mogla sam dati jače argumente, no, onda sam se zaustavila, te zapravo željela ukazati na značaj problem domaćeg gospodarstva.

Jednostavnim rječnikom rečeno, svatko od nas u kućnom Proračunu analizira prihode i rashode, te svako domaćinstvo donosi odluku ili poslovni plan na koji će način rasporediti ostvarene prihode, prate se rashodi, te se nastoji utjecati koliko god je to moguće na njihov varijabilan dio, pa se onda vodi računa o tome kada je „jeftina, a kada skupa struja“. Donose se poslovne odluke „hoćemo li ili ne ići na more?“, te strategija na koji način ćemo svoje putovanje financirati iz vlastitih sredstava (ušteđevine) ili kreditnom karticom (zaduživanjem). No, svatko od nas zna kako se preuzete obveze moraju vraćati, te kako kašnjenje u plaćanju ima svoju cijenu, ona se u stručnim krugovima zove „cijena novca“, a u manje stručnim krugovima zatezna kamata, no, bez obzira na terminološke razlike promišljanje je jednako. Princip dobrog „gospodarstvenika“ tako je živ u običnim obiteljima, te bi se moglo reći kako je to način življenja prosječne obitelji.

Kako hrvatska obitelj i način razmišljanja u obitelji svaki čovjek nosi sa sobom te bi ga trebao primijeniti i na poslu, čudi činjenica kako javna poduzeća kasne s plaćanjem i do 10 mjeseci, pa se postavlja pitanje na koji način se radi planiranje u tim poduzećima?! Ovo pitanje otvara niz drugih dodatnih pitanja, kao npr. Da li i kako mala poduzeća koja su poslovni partneri javnom sektoru mogu financirati ovo kreditiranje javnog sektora? Svatko tko je radio u realnom sektoru zna kako se o svakoj kuni vodi računa, te kako se svaka kuna koristi kao osnova za opstanak. Vrlo rijetko se događa da kune stoje na računu, te ukoliko je to slučaj isto se smatra neracionalnim raspolaganjem gotovinom. „Slobodna“ kuna se koristi za dodatnu zaradu, te u uvjetima opće nelikvidnosti koristi kao snažan argument u pregovaranju s dobavljačem. Nakon snažnih potresa na tržištu novca i tržištu kapitala, oni nešto verziraniji poduzetnici podatke o mogućim kamatama na a vista depozite koriste kao osnovu za pregovaranje sa dobavljačima, pa se odluke o diskontu nastalih obveza (plaćanja prije dospijeća obveze) ili avansu novih plaćanja donose na osnovi podatka o istoj ili višoj cijeni od one koju bi ostvarili deponiranjem novca u banci.

Dok mala i srednja poduzeća promišljaju na koji način će preživjeti, ministar gospodarstva govori o nelikvidnosti u javnom sektoru te kašnjenju plaćanja od 8-10 mjeseci, a da nakon toga nije jasno planira li i što kako bi se navedeno stanje popravilo.

U realnom sektoru svako poduzeće koje svoje obveze ne podmiruje po dospijeću ima mogućnost donošenja poslovne odluke dokapitalizacije (prodaja poduzeća ili njegova dijela, ili dodatnim ulaganjem u poduzeće od stane vlasnika), zaduživanje, te zatvaranje poduzeća. Ono, što bi realni sektor trebao jače koristiti je pritisak na javna poduzeća kroz multilateralne kompenzacije, obračunavanje zateznih kamata, te odabir novih dobavljača, ali to je gotovo nemoguća misija javni sektor npr. HEP, nema odgovarajuće zamjene, a obračunavanje zateznih kamata koliko god bila priznata zakonska mogućnost nije realno primjenjiv koncept , te dugoročno dovodi do narušavanja poslovnih odnosa.

No, nije samo i isključivo javni sektor generator nelikvidnosti, kao jedan od glavnih moderatora nelikvidnosti navodi se „Agrokor“, koji danas ima vrlo jaku pregovaračku moć.

Iz cijelog promišljanja proizlaze dva osnovna koncepta rješavanja nastale situacije, prvi pojačati utjecaj svih mjerodavnih institucija koje će zastupati interese malih i srednjih poduzeća, jer kašnjenje u plaćanju od 10 mjeseci dugoročno neće uništiti samo jedno nego nekoliko tisuća malih/srednjih poduzeća, a ona objedinjena imaju znatno jaču pregovaračku snagu, te udruživanjem i zajedničkim pregovaranjem s npr. HEP-om. Drugi koncept odnosi se na jačanje menadžmenta javne uprave. Kontinuirano se govori kako je u Hrvatskoj potrebno smanjiti broj zaposlenih u javnim službama, ali povećati stručnost u njima. S aspekta financijskog upravljanja, potrebno je pojačati utjecaj jedinica za kontrolu financijskog upravljanja, što je i zakonom predviđeno. Ove bi jedinice trebale osigurati praćenje poslovanja između ostalog i kroz analizu i praćenje financijskih izvještaja. Financijski izvještaji trebali bi biti korišteni kao osnova za donošenje poslovnih odluka. Drugim riječima kontinuirano praćenje promjena s jedne strane na obujmu i vrijednosti imovine, a s druge strane na rashodima i prihodima, te potraživanjima i obvezama čine osnovu za poslovno odlučivanje. Struktura potraživanja ukazuje na njihovu kvalitetu, te potrebu poduzimanja mjera i postupaka oko pravovremene naplate. Preuzete obveze moraju biti pokrivene prihodima, te se ukoliko nije moguće isfinancirati tekuće poslovanje iz ostvarenih prihoda mora razmišljati ili o odustajanju od projekata, ili o prodaji dijela imovine kako bi se osigurala likvidnost ili zaduživanjem. Kakvu god poslovnu odluku menadžment donio izuzetno je važno da je ista donesena na temelju argumenata. I iako je sve ranije navedeno ugrađeno u zakone, postavlja se pitanje na koji način osigurati provođenje istog u praksi. Iskustva sa zapada nisu primjenjiva jer takva kašnjenja u plaćanju bez snošenja posljedica nisu moguća.

Kontinuirana nelikvidnost javnog sektora, prenosi se na realni sektor, koji nije u mogućnosti kreditirati ga na tako duge rokove. Kao rezultat imamo sve veći broj srednjeg i malog poduzetništva koji u nemogućnosti ustupanja dospjelih potraživanja, prestaje s radom ili bitno smanjuje njegov obujam, pa onda imamo porast nezaposlenosti.

Ono, što brine je stav guvernera Rohatinskog po kome se u Hrvatskoj u nastaloj situaciji nije puno naučilo, te stav po kome za realni sektor val nelikvidnosti tek slijedi. Kada bi to rekao ministar financija razmišljala bi o težini ovog stava, ali kada to kaže guverner Rohatinski ova izjava ima sasvim drugačiju težinu. Sve u svemu dokle god priča s početka o stavu kako je plaćati normalna stvar ne postane osnova poslovanja, možemo izmišljati načine premošćivanja likvidnosti i „upumpavanja“ gotovine, no dugoročno, nećemo riješiti problem i uvesti red u poslovanje.

Izostanak konkretizacije antirecesijskih mjera pokazuje s jedne strane izostanak strateškog plana, ali i nedostatak znanja, sposobnosti i volje da se s novonastalom situacijom suoči. Kako vrijeme prolazi, a u recesiji čekanje nije argument koji domaćem gospodarstvu ide na ruku, mislim da bi realni sektor morao s jedne strane s vrlo konkretnim zahtjevima ići prema vladi, ali i preispitivati svoje poslovne odnose s bankarskim sektorom, koji vodeći računa o vlastitoj likvidnosti rezerve čuva računajući na isplativiji plasman kroz financiranje države, nego realnog sektora.

U nepoznavanju i nerazumijevanju makroekonomskih trendova guverner Rohatinski ostaje osamljen u svojim željama i htijenjima da krizu ublaži i prebrodi sa što manjim posljedicama, no, akademska javnost bi u cijeloj priči trebala biti glasnija, te mu dati podršku. I ma koliko ta podrška možda i neće imati efekta, tješi činjenica da stručni krugovi prepoznaju njegov rad.

*Autorica je stručni savjetnik za analitičko-planske poslove u službi za javne financije Osječko-baranjske županije.