CHF - slučaj s kojim nitko ne zna što bi

Ni pravomoćna presuda u slučaju Franak, tri godine nakon što je problem stigao na sud, nije donijela ni obrise rješenja. U ovom trenu tri su stvari jasne: Udruga Franak nije zadovoljna presudom, kao ni banke iako su bolje prošle, pa obje strane nastavljaju pravnu bitku ako treba i izvan Hrvatske. I konačno; problem kredita u francima je toliko složeno ekonomsko, pravno i sociološko pitanje da za njegovo rješavanje kapaciteta nema domaće pravosuđe, izvršna vlast ni regulator.

Pravomoćna presuda klatno je vratila na stranu banaka za razliku od privremene pobjede potrošača u prvostupanjskom pravorijeku. Upotreba devizne klauzule u kreditima proglašena je zakonitom i u tom dijelu je odbačen dio presude suca Dobronića, uključujući i nalog bankama da konvertiraju kredite u kune po tečaju na dan ugovaranja s fiksnom kamatom. Budući da je devizna klauzula, odnosno tečajne razlike, najveći razlog za dramatičan rast rata kredita koji je na noge dignuo klijente, “povijesna pobjeda potrošača” pretvorila se u trijumf banaka. Potvrđeni je dio presude o ništetnosti promjenjivih kamata, osim za Sberbanku koja je jedina cijenu kredita računala (i) na osnovi referentnog libora.

Što to znači? U praksi da se pravna bitka, a s njom nesigurnost i turbulencije, nastavljaju zahtjevom za reviziju na Vrhovnom sudu. Banke po pravomoćnoj presudi zasad ne moraju ništa činiti po automatizmu. Klijenti ako žele mogu zatražiti povrat preplaćenih kamata prihvaćajući rizik da, stane li Vrhovni sud na stranu banaka, budu suočeni s novim sudskim troškovima. Čak se i Sberbanka u kojoj su prvotno mislili da je za njih ta priča završena, vraća u igru jer će tužitelj tražiti poništenje presude budući da je unatoč padu libora banka dizala kamate.

Drugim riječima, slučaj nije daleko dospio otprije tri godine. Mišljenje suca Dobronića o nepoštenosti valutne klauzule (valjda utemeljeno u nekom propisu), njegovi kolege u potpunosti su odbacili jer je ona dopuštena u Zakonu o obveznim odnosima. Dok Visoki trgovački sud prihvaća ništetnost promjenjive kamatne stope citirajući jednu odluku Europskog suda pravde da ugovorna odredba ne mora biti samo gramatički razumljiva, zanemaruje dio iste odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu?

Kako sugeriraju neki analitičari, ekstremna pravna tumačenja ne trebaju čuditi jer je riječ o prvoj kolektivnoj tužbi s kojom pravosuđe ne zna baš što bi, te da bi bilo najbolje kada bi se banke i klijenti nagodili. Ali, dijametralni stavovi i zahtjevi, pri čemu obje strane imaju djelomičnu sudsku potvrdu, daju zaključiti da nijednoj strani takvo što ne pada na kraj pameti. Što se pravnog fronta tiče, slučaj Franak sve više počinje ličiti meksičkoj sapunici koja bi se mogla godinama otegnuti.

Budimo iskreni, nije problem samo u pravosuđu, nego u svim sudionicima ove igre. Na kredite uz valutnu klazulu pristajali su klijenti jer su za manje novca mogli dobiti više kvadrata stambenog prostora za život, za iznajmljivanje, za investiciju... Istovremeno, većinu štednje klijenti i dalje drže u stranoj valuti ignorirajući dvadeset godina stabilne kune pa nema druge nego imati valutnu klauzulu za kredite. Hrvatska narodna banka jest sporadično upozoravala na rizik vezivanja za franak koji s domaćom ekonomijom ima veze kao i tečajna lista s vremenskom prognozom, no ni blizu formalnom letku koji je Austrijska narodna banka 2006. izdala za tamošnje klijente. Slučajno ili ne, kredite u švicarcima donijele su upravo austrijske banke, no letak je “zaboravljen” kod kuće.

Banke se brane da su informirale klijente o riziku tečaja, no pitanje je tko bi normalan pristao plaćati i dvostruko više da je o tome bio informiran? Ili, da će mu nakon godina otplate glavnice (preračunata u kune) biti veća nego pri podizanju kredita? I da iz tog aranžmana ne može izaći jer vrijednost nekretnine (da je čudom i uspije prodati) ne pokriva glavnicu?

A država? Država je pod pritiskom javnosti (i zaobilazeći pravosuđe) banke natjerala da režu kamate čime se djelomično anulira rast tečaja. No, to je rješenje samo privremeno dok je vrijednost franka povišena 20 posto, no što kad padne na 19 posto? Da lijeva ne zna što radi desna vidi se i iz udara na stambene štedionice, jedine kreditore koji su odobravali kunske stambene kredite po fiksnoj kamati.

Drugim riječima, sve je bilo dobro dok je bilo dobro. Duboki strukturni problem valutne klauzule, bio to franak ili euro, ostaje krivnja/posljedica/realnost svih uključenih. Ključno pitanje za budućnost je, trebaju li to platiti isključivo klijenti banaka?