BDP – Brižljivo Dotjerana Podvala

Mjerenje kvalitete života u nekoj državi korištenjem jedne brojke krajnje je simplificirana metoda koja ima puno nedostataka zbog čega vijesti o snažnom ekonomskom rastu, kako u drugim državama tako i u Hrvatskoj, ne moraju značiti i bolji život građana

Informacija s početka ovog tjedna koju je objavio Državni zavod za statistiku otkrila je da je Hrvatska u 2016. ostvarila i drugu uzastopnu godinu ekonomskog rasta. Bruto domaći proizvod (BDP), prema toj prvoj procjeni, lani je realno bio 2,9 posto viši nego u 2015. Recesija koja je trajala šest godina, čini se, stvarno je gotova i Hrvatska bilježi jednu sasvim solidnu stopu rasta ekonomije. Dapače, lani smo bili bolji od SAD-a (+1,6%), Njemačke (+1,9%), Francuske (+1,1%), Italije (+0,9%) ili Slovenije (+2,5%).

Uzme li se, uz taj podatak, u obzir i padajući trend u broju nezaposlenih ili impresivne brojke rasta industrijske proizvodnje, i može se učiniti da u Hrvatskoj vlada blagostanje. Stanovništvo se bogati, kompanijama raste dobit, imovina raste, vlast je okrenuta napretku, ničega nam ne nedostaje. No svi znamo da nije tako. Dovoljno je prošetati se bilo gradom, bilo ruralnim područjima i postaje jasno da smo puno bliže depresiji nego euforiji.

Takav raskorak između optimističnih ekonomskih brojki i surove životne realnosti ne treba čuditi. Odgovor na to kako dolazi do njega relativno je jednostavan. Razlika između utješne brojke od gotovo tri posto godišnjeg ekonomskog rasta i činjenice da se dobar dio hrvatskih građana svako malo upita ne bi li trebali, kao i neki drugi, pokušati sreću potražiti u inozemstvu proizlazi iz toga da se BDP, odnosno prosječni iznosi BDP-a po stanovniku, danas gotovo univerzalno uzimaju kao mjerilo kvalitete života.

Postoje određeni razlozi zašto je tako, no u svakodnevnoj upotrebi zaboravlja se da je BDP (po stanovniku) kao mjerilo kvalitete života ili blagostanja u određenom društvu vrlo manjkav. Možemo to, za početak, ilustrirati dilemom izbora između dvije mogućnosti. Je li bolje živjeti život enormnog bogatstva s milijardama na bankovnom računu, ali biti prikovan uz bolnički krevet, ili život u kojem novca dostaje tek za dnevne potrebe (hrana, smještaj, odjeća) bez ikakvih luksuza, ali i koji podrazumijeva i izostanak bilo kakvih problema s fizičkim ili psihičkim zdravljem. Odabir je, za većinu, vrlo jasan.

Dilema koju smo naveli prikazuje dva ekstrema koji se rijetko mogu sresti u realnosti, no vrlo dobro ilustrira koji je glavni problem s BDP-om. Uzima ga se kao mjerilo kvalitete života, a on to nije. BDP se po definiciji može mjeriti trima metodama: proizvodnom, dohodovnom i rashodnom. Ono što ih povezuje je to da se u svakoj BDP iskazuje kao zbroj određenih vrijednosti ostvarenih u nekom razdoblju, najčešće jednoj godini. BDP je, najjednostavnije, ukupna vrijednost svih dobara i usluga proizvedenih u nekoj državi tijekom godine dana.

U tome i leži zamka. BDP je samo jedna mjera ekonomske aktivnosti. A ekonomija je samo jedna od komponenti društva. Čak i kad ga se uzima isključivo kao mjeru gospodarskog zamaha, BDP ima svoje nedostatke. A oni se samo uvećavaju ako se na BDP gleda kao na mjeru kvalitete života.

Ekonomija je samo jedna od komponenti društva

U svijetu u kojem se većina naših života vrti oko plaća, režija, cijena hrane, troškova za gorivo ili novca koji ćemo potrošiti za godišnji odmor, takvo što nije čudno. Materijalno bogatstvo, na kraju krajeva, i jest povezano s blagostanjem - ako si netko zbog neimaštine ne može priuštiti nove cipele, to izravno utječe na kvalitetu njegova života. Zato usporedbe kvalitete života u raznim državama na temelju njihova BDP-a djelomično i imaju smisla.

Ali daleko od toga da je BDP jedino mjerilo. Naprotiv, posljednjih godina sve se jače čuju glasovi koji upućuju na to da ta popularna i široko citirana brojka ne bi smjela biti mjerilo kvalitete života ljudi.