Ako sam uspjela podići biljku iz sjemena, uspjet ću i voditi poslovanje

Poduzetništvo nije lagan put, ali je jako osoban. I kad znaš zašto nešto radiš, onda nekako pronađeš način da to i izvedeš, bez obzira na prepreke. Svaka prepreka ima neku svoju svrhu. Sonja Banjan Matošević, vlasnica OPG-a Sonja za uzgoj sukulenata i kaktusa – Trnjane, Slavonski Brod

Sonja Matošević rođena je i odrasla u Slavonskome Brodu, a prije 10 godina s obitelji se preselila u Trnjane, gdje je razvila duboku povezanost s prirodom i poseban interes za biljke, posebno sukulente, kaktuse i začinsko bilje. Po obrazovanju je kemijski tehničar, a prošle godine završila je kvalifikaciju za knjigovođu. U braku je i ima dvojicu predivnih sinova.

„Život i ljubav prema biljkama odvela me u sasvim drugom smjeru, prema uzgoju i malom poduzetništvu. U posljednjih nekoliko godina posvetila sam se stvaranju vlastitog vrta i plastenika, gdje uzgajam biljke koje sada želim ponuditi i drugima kroz fizičku i online prodaju te na lokalnoj tržnici i sajmovima. Nedavno sam pokrenula OPG Sonja, gdje želim spojiti prirodu, estetiku i svakodnevnu upotrebu biljaka.“

Kako i kada se rodila Vaša ljubav prema biljkama i što je presudilo da se odlučite iz hobija prijeći u ozbiljan posao?
Ideja za uzgoj sukulenata nastala je iz osobne ljubavi prema ovim biljkama koje su otporne, dekorativne i sve popularnije u urbanom vrtlarstvu. Sukulenti zahtijevaju minimalnu njegu, a njihova raznolikost i estetska vrijednost čine ih traženima na tržištu. Vlastito iskustvo u uzgoju i darivanje sukulenata prijateljima potvrdilo je potencijal za širu prodaju putem sajmova i online kanala.

Uzgoj kaktusa prirodno se nadovezao na uzgoj sukulenata jer pripadaju istoj skupini biljaka otpornih na sušu. Kaktusi su sve popularniji kao ukrasne sobne biljke, a njihova raznolikost u obliku i cvatnji pruža dodatnu atrakciju za kupce.

Ideja je proizašla iz interesa za rijetke vrste i vlastitog hobističkog uzgoja u plasteniku. Izrada domaće zimnice proizašla je iz dugogodišnje obiteljske tradicije i želje za očuvanjem domaćih, prirodnih recepata. Iskustvo u pripremi ajvara, džemova, kiselih krastavaca i sličnih proizvoda motiviralo me na poduzetnički iskorak u ovome smjeru.

U kojem trenutku ste pomislili „ja to mogu“ i što Vam je tada bilo najteže? Je li trebalo hrabrosti da se odlučite za svoj vlastiti posao te da formalno krenete i osnujete OPG?
Iskreno, taj trenutak nije bio jedan, nego niz malih trenutaka. Svaki put kad bi mi netko rekao da mu se sviđa moj sukulent ili kad bi biljka koju sam uzgojila preživjela zimu i procvjetala u proljeće, to su bili moji „ja to mogu“ trenuci. Najteže mi je bilo prevladati unutarnje sumnje, pitati se hoće li to netko htjeti kupiti, hoću li znati voditi posao, mogu li spojiti ljubav i zaradu. Trebalo je hrabrosti, pogotovo jer sam sve odlučila raditi sama, od registracije obrta do izrade etiketa i odabira sorti. U našem okruženju, općenito, sve što je novo – uvijek nailazi na prepreke ili sumnje, ali ja vjerujem u sebe i svoju viziju. Osnivač OPG-a sam ja, suprug je član i ima važnu ulogu u njemu, jer osim nekih poslova koje ja sama ne mogu odraditi, velika mu je podrška i pomoć. Djeca sudjeluju u različitim aktivnostima u ovom poslovanju, možda se njima čini premalo, ali nisu još svjesni da i to njihovo zalaganje uvelike pomaže.

Kako su ljudi u Vašoj okolini reagirali kad ste rekli da ćete živjeti od kaktusa? Jeste li morali razbijati neke predrasude?
Reakcije su bile šarolike, od iskrenog smijeha do znatiželje i potpune podrške. Jedni su sumnjali da se može živjeti od sukulenata i kaktusa, dok su drugi govorili: „A uvijek si bila drugačija, uspjet ćeš ti to!“ Naravno, bilo je i onih koji su komentirali kako kod nas to ne prolazi, tko će to kupiti i slično. No meni su te rečenice bile dodatni motiv, a ne prepreka.

Mislim da svatko tko se odluči na nešto malo drugačije mora biti spreman razbijati predrasude. Kod nas se još uvijek poduzetništvo često veže uz „ozbiljne“ djelatnosti, a kad netko kaže da želi živjeti od uzgoja biljaka, i to ne krumpira, nego kaktusa i sukulenata, odmah se to doživljava kao hobi, a ne kao posao. No upravo tu sam vidjela priliku i odlučila da ću im svima dokazati da se može.

Ljudi sve više traže biljke koje su jednostavne za održavanje, dekorativne, a opet posebne. Kaktusi i sukulenti možda nisu tradicionalan izvor prihoda, ali uz znanje, trud i osobni pristup, postaju jako traženi. Danas, kad mi netko kaže da to kod nas ne prolazi, samo se nasmiješim i zamislim si kako ću im jednom pokazati fotografiju sajma gdje su moji stolovi prazni jer su svi odnijeli biljke.

Kako ste došli na ideju da proširite OPG zimnicom spravljenom prema bakinim receptima? Planirate i vlastitu proizvodnju povrća – kako zamišljate taj dio poslovanja?
Ideja za zimnicu došla je sasvim prirodno, doslovno iz vrta. Kad nešto uzgajam s pažnjom i ljubavlju, uvijek želim iskoristiti sve što priroda ponudi. Tako je počelo. Prvo sam za sebe radila ajvar, ukiseljeno povrće, domaće začinske mješavine i umake prema bakinim receptima. Kad su ih ljudi probali, često su pitali imam li još ili zašto ovo ne prodajem. Tako se rodila ideja da to uvrstim u ponudu OPG-a.

Planiram uzgajati određene vrste povrća u vlastitom plasteniku i vrtu, prvenstveno ono što je ključno za zimnicu: papriku, rajčicu, krastavce, feferone, luk, češnjak, aromatično bilje… Želim fokus staviti na kvalitetu, ne na kvantitetu, sve domaće, ručno rađeno, bez konzervansa i nepotrebnih dodataka. Želim da ljudi znaju što jedu i od koga dolazi.

Što se tržišta tiče, planiram prodaju na sajmovima, putem društvenih mreža, lokalnih evenata i direktno kupcima koji već poznaju moj rad kroz biljke. Trenutno višak povrća koji sam uzgajala za nas prodajem, a reakcije i povratne informacije su više nego odlične.

Na koji način kombinirate tradicionalno (recepti) i moderno (plastenici, brendiranje)? Može li to ići zajedno?
Ne samo da može, nego mora ići zajedno, ako želimo opstati i biti prepoznatljivi. Tradicionalni recepti su srce mog rada. To su okusi koje pamtimo iz djetinjstva, ono što su radile naše bake bez nepotrebnih dodataka. Tu se ne izmišlja ništa novo, već se čuva ono provjereno i iskreno.

Moderna tehnologija i alati poput plastenika, sustava navodnjavanja ili online prodaje pomažu mi da to radim učinkovitije, kvalitetnije i dođem do većeg broja ljudi. Plastenik mi omogućava stabilniju proizvodnju, dok brendiranje i prisutnost na društvenim mrežama pomažu da ispričam priču o svom radu, pokažem ljudima proces i vrijednosti koje stoje iza svakog proizvoda.

Za mene je spoj tradicije i modernog ono što čini moj OPG posebnim jer čuvamo staro, ali živimo u sadašnjem vremenu. Ljudi danas ne traže samo proizvod. Traže priču, osjećaj i autentičnost. Ljudima nedostaje osjećaj prisutnosti i posebnosti, to je ono što se gubi polagano.

Teško je ne osjećati se obeshrabreno kad sustav ne vidi stvarnu vrijednost truda koji ulažete. Poručili ste da „ne odustajete jer znate koliko vrijedi ono što radite“. Kako zadržavate snagu kad sustav ne prepoznaje Vaš trud?
To je stvarno jedno od najtežih pitanja s kojima se suočava svaki mali proizvođač kad vidimo koliko ulažemo, a birokracija, potpore ili tržište to često ne prate kako bi trebalo. Ali u tim trenucima podsjetim se zašto sam uopće krenula. Ne zato što mi je netko nešto obećao, nego zato što to volim, zato što u tome vidim smisao i zato što mi ljudi koje sretnem na lokalnoj tržnici, koji kupe biljku ili probaju zimnicu, kažu da to što radim ima vrijednost.

Snagu crpim iz malih pobjeda kad netko dođe po još, kad preporuči drugima, kad dijete stane pred moj štand i s oduševljenjem bira svoj prvi kaktus. To su trenuci koji vrijede više od bilo koje potvrde sustava.