Kako spriječiti divljanje cijena nakon uvođenja eura: ‘Dvije metode su imale najveći efekt‘

Pitanje je kako bi uvođenje eura prošlo u Sloveniji da su naši susjedi pošli našim putem pa promjenu valute prepustili isključivo bankarima i državi.

Ne, bilo je tamo ipak malo pametnijih pa su shvatili da će proces ukidanja nacionalne valute za potrošače biti itekako štetan ne uključe li se u njega neka nezavisna tijela, a najveći dio posla odradila je udruga Zveza potrošnikov Slovenije koja je za svoj angažman u konačnici dobila i priznanje Europske komisije.

Upravo je udruga, a ne slovenska središnja banka ili Ministarstvo gospodarstva, odradila kompletan posao zaštite i brige o potrošačkim pravima, počevši s tom aktivnošću čak dvije godine ranije.

Kako je Jutarnjem pojasnila predsjednica Udruge Breda Kutin, Zveza potrošnikov već je u prosincu 2004. - dakle, dvije godine prije uvođenja eura u siječnju 2007. - izradila komunikacijsku strategiju za razdoblje prije uvođenja eura od 2005. do 2007. godine, a nadzor tržišnih disrupcija nastavili su provoditi i godinama nakon što su u toj zemlji ukinuti tolari jer je to bio jedini način da se spriječe značajnije nepravilnosti na tržištu.

Između ostaloga, udruga je tijekom 2005. godine sudjelovala na dvije konferencije posvećene uvođenju eura, a od 2005. do 2006. sudjelovala je i u izradi Zakona o euru i Zakona o dvostrukom označavanju cijena.

Analiza tržišta
U prosincu 2005. godine udruga je počela i s izdavanjem brošure Evropotrošnik te kampanjom pod nazivom "Eurocenti nisu sitniš" kako bi slovenske potrošače osvijestili koliko je važno odgovorno se ponašati prema novcu i novoj valuti, a sve informacije o procesu uvođenja eura i nepravilnostima koje se događaju na tržištu svakodnevno su objavljivali putem posebno osnovanog internetskog portala.

Ipak, smatra se da su najveći efekt na sprečavanje divljanja cijena u Sloveniji imale dvije aktivnosti udruge: provođenje projekta price-watcha, odnosno nadzora cijena, ali i javna objava crne liste proizvoda i trgovaca koja je vrlo brzo postala stup srama i koju su mnogi po svaku cijenu željeli zaobići.

U veljači 2006., dakle gotovo godinu dana prije uvođenja eura, Zveza potrošnikov tako u svim slovenskim regijama počinje provoditi nadzor cijena proizvoda koje redovito obnavlja svaka tri mjeseca, a temelji se na košarici koja uključuje 68 svakodnevnih proizvoda te 36 usluga.

Nakon analize cijena udruga redovito objavljuje popis ponuđača i proizvoda koji su prema njihovu mišljenju najviše neopravdano poskupjeli, a proizvođačima odnosno trgovcima pruža se i mogućnost davanja objašnjenja poskupljenja.

Zanimljivo, analiza tržišta Slovencima će pokazati kako prva tri snimanja početkom 2006. ne otkrivaju značajnija poskupljenja, no ona se počinju događati od studenoga iste godine. Sredinom prosinca 2006., dakle mjesec dana prije uvođenja eura, Zveza potrošnikov odlučuje se na izradu takozvane crne liste proizvoda i trgovina, koja će postati glavni alat u pokušaju smanjenja negativnih posljedica za potrošače.

Neopravdana poskupljenja
"Znali su nam se javljati trgovci čija smo imena objavili, tražili su da nam pojasne o čemu je riječ. Mi smo im govorili neka to pojasne svojim potrošačima", priča nam Kutin prisjećajući se tih davnih vremena. Ta je crna lista među potrošačima bila iznimno popularna, ponajviše zato što je udruga samim potrošačima omogućila da putem internetskog obrasca dojavljuju informacije o neopravdanim poskupljenjima.

U posebnom obrascu mogli su upisati ime i adresu trgovine, podatke o proizvodu, informaciju o staroj i novoj cijeni, a moglo se priložiti čak i fotografije proizvoda. Udruga je proizvode dijelila u dvije skupine: u prvu su spadali proizvodi koji su u prosjeku poskupjeli između šest i deset posto, a u drugu su ušli svi oni koji su bilježili još veća poskupljenja. Crna lista bila je iznimno popularna - prema podacima Zveze potrošnikov, samo u prosincu 2006. portal www.evropotrosnikov.si, na kojem je lista objavljivana, zabilježio je više od 130 tisuća individualnih klikova, a od 29. prosinca 2006. sve do 10. siječnja 2007. objavljeno je više od 750 informacija o poskupljenjima, od čega se najveći dio odnosi na poskupljenja hrane i pića, potom cijena kave i čaja u ugostiteljskim objektima, grickalica, dostave hrane...

"Naše su aktivnosti bile jako bitne i pridonijele su tome da je Slovenija na kraju euro preuzela bez nekih drastičnih poskupljenja, štoviše, u siječnju i veljači 2007. čak je zabilježena deflacija. Lobirali smo da se projekt praćenja cijena nastavi i nakon uvođenja eura pa smo sve do siječnja 2009. godine dva puta mjesečno snimali cijene oko tisuću proizvoda te o tome redovito izvještavali na konferencijama", rekla je Kutin.

Tako je to bilo u Sloveniji, no hrvatski građani u procesu nadzora tržišta pri uvođenju eura, nažalost, najviše će se morati nasloniti na državne institucije koje su po pitanju eura iznimno pristrane.

Proces pripreme
2004.

Udruga Zveza potrošnikov izradila je komunikacijsku strategiju za razdoblje prije uvođenja eura, a nadzor tržišnih disrupcija nastavili su provoditi i godinama nakon što su u toj zemlji ukinuti tolari

2005.

Počelo izdavanje brošure Evropotrošnik te kampanja pod nazivom "Eurocenti nisu sitniš"

2006.

U svim slovenskim regijama počinje se provoditi nadzor cijena proizvoda koji se redovito obnavlja svaka tri mjeseca, a temelji se na košarici koja uključuje 68 svakodnevnih proizvoda te 36 usluga

2007.

Slovenija je na kraju euro preuzela bez drastičnih poskupljenja, štoviše, u siječnju i veljači čak je zabilježena deflacija